Drukčije
50 A bio je vijećnik po imenu Josip, plemenit i pravedan čovjek, koji je bio rodom iz Arimateje, grada u Judeji, i očekivao Božje kraljevstvo. 51 On nije bio pristao na njihov zaključak i postupak. 52 On ode k Pilatu i zamoli za Isusovo tijelo. 53 Tada ga skide, obavi ga platnom i položi ga u grob u stijeni u koji još nitko nije bio položen.
54 Bio je dan priprave, i subota je već svanjivala. 55 Žene koje su s Isusom došle iz Galileje išle su s Josipom i vidjele su grob i kako je pokopano Isusovo tijelo. 56 Potom se vratiše i pripraviše mirise i pomasti.
Svi njegovi znanci i žene koje su išle za njim iz Galileje stajali su na nekoj udaljenosti i to gledali.
Luka 23:49
»ŽELIO sam da bude drukčije«, rekao je čovjek na ispraćaju prijatelja koji je umro mlad. Njegove riječi dale su težinu vječnom vapaju čovječanstva. Smrt nas zatiče nespremnima i ostavlja ožiljke. Želimo poništiti ono što se ne može poništiti. Čežnja da »ne bude tako« mogla bi dobro opisati kako su se Isusovi sljedbenici osjećali nakon njegove smrti. Evanđelja malo govore o tim strašnim satima, ali bilježe postupke nekolicine odanih prijatelja.
Josip, tajni Isusov učenik (Ivan 19:38), odjednom je smogao hrabrosti i zamolio Pilata dopuštenje da uzme Isusovo tijelo (Luka 23:52). Razmislite na trenutak što je sve trebalo učiniti da se skine raspeto tijelo i pripremi za ukop (r. 53). Uzmite u obzir i odanost i hrabrost žena koje su cijelim putem ostale s Isusom, sve do groba (r. 55). Usprkos smrti, besmrtna ljubav! Oni nisu očekivali uskrsnuće; pomirili su se s tugom. Poglavlje završava bez nade, potpuni mrak: »Potom se vratiše i pripraviše mirise i pomasti. U subotu su držale počinak prema Zakonu« (r. 56) i nisu ni slutile da se toga dana priprema pozornica za najdramatičniji prizor u povijesti čovječanstva. Isus se spremao učiniti nezamislivo – učiniti »drukčije« kad je smrt u pitanju.
– Tim Gustafson
Oče, zahvalni smo što si smrću i uskrsnućem svoga Sina poništio prokletstvo grijeha.