… da se ne žalostite kao i oni koji nemaju nade.

1 Solunjanima 4:13

SVE je počelo e-poštom koju mi je poslao ožalošćeni otac. Izgubio je kćer Alyssu, studenticu, u prometnoj nesreći i trebao je razgovarati s nekim tko razumije njegovu duboku bol.

Četiri godine poslije i nakon što je primio gotovo tristo online pisama, Craig i ja napokon smo se susreli. Poslovno je došao u obližnji grad, pa smo u nedjelju bili zajedno na bogoštovlju, ručali i razgovarali o svojim kćerima: Melissi i Alyssi – dvjema djevojkama koje su usrećivale druge ljude, uživale u odbojci, voljele Isusa i poginule u prometnim nesrećama.

Koja je bila bit našeg razgovora toga dana? Razgovarali smo o svojoj tuzi. I plakali. Ali najviše smo govorili o nadi – istinskoj, autentičnoj nadi utemeljenoj na Božjim obećanjima. »A ne ćemo, braćo, da vi ne znate o onima koji su usnuli, da se ne žalostite kao i oni koji nemaju nade«, objasnio je apostol Pavao. »Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji su usnuli u Isusu dovesti s njime« (r. 13,14). Za vjernika, s onu stranu groba je život – vječni život.

Craig i ja završili smo dan moleći se i zahvaljujući Bogu što su naše kćeri sigurne u njegovu brižnom naručju. Zajednička ljubav prema Isusu povezuje srca i daje nadu u inače beznadnim okolnostima.

– Dave Branon

Hvala ti, Bože, na ljudima koji razumiju našu bol i pružaju nam istinsku nadu.