Zašto si klonula, dušo moja; zašto uzdišeš u meni?Uzdaj se u Boga jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog.

Psalam 42:6

AUTOR Richard Mouw govori o južnoafričkom teologu koji se borio s mračnim sjećanjima na život u vrijeme aparthejda. Napisao je: »Ispričao je priču o afričkoj djevojčici koju je učitelj zamolio da objasni ‘sjećanje’. Nakon što je razmislila, odgovorila je: ‘Sjećanje je nešto što mi pomaže da zaboravim.’« U njezinoj je prošlosti bilo mnogo toga čega se nije željela prisjećati, pa se usredotočila samo na dobre stvari.

Mnogi nose ožiljke strašnih stvari koje možda ne mogu zaboraviti. Ali ta dječja mudrost daje nadu. Ako naučimo sjećati se ljepših stvari, ta nas sjećanja mogu ojačati da krenemo naprijed iz naše bolne prošlosti. U Psalmu 42. psalmist se osjeća poput košute koja bježi spašavajući svoj život. Međutim, on također kaže: »Tada se spomenem i duša mi se ražalosti kako nekoć hodih u mnoštvu, predvodeć ih k domu Božjemu, uz klicanje i hvalospjeve… « (r. 5).

Psalmistova sjećanja na štovanje Boga potaknula su ga na slavljenje, čak i usred boli. »Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!« (r. 6, K. S.) Prisjećanje tko je naš Bog – i da smo mi njegovi – pomaže nam da prebrodimo bolnu prošlost koju ne možemo zaboraviti.

– Bill Crouder

Dragi Oče, znaš naše ožiljke i rane, naš bijes i tugu. Omotaj nas sobom i pomogni da se u tebe uzdamo.