Uvijek, samo, za mog kralja
34 »Jer tko upozna Gospodnju misao?
Ili tko mu bi savjetnik?
35 Ili tko mu unaprijed što dade,
da bi mu trebalo biti vraćeno?«
36 Jer je od njega i po njemu i u njemu sve. Njemu slava u vijeke! Amen.
12
Duhovno bogoslužje i međusobno pomaganje
1 Zaklinjem vas dakle, braćo, Božjim milosrđem da prikažete svoja tjelesa za živu žrtvu, svetu, ugodnu Bogu; tako da vaše bogoslužje bude duhovno. 2 Ne prilagođujte se ovom svijetu, nego se preobražavajte obnavljanjem svojega uma, da kušate što je Božja volja, što je dobro, ugodno i savršeno.
Zaklinjem vas dakle, braćo, Božjim milosrđem da prikažete svoja tjelesa za živu žrtvu, svetu, ugodnu Bogu.
Rimljanima 12:1
KAO najmlađa od šestero djece, Frances Ridely Havergal (1836. – 1879.) patila je od usamljenosti u djetinjstvu. Zatim, kad je njezina majka neočekivano umrla, tjeskoba je shrvala njezino jedanaestogodišnje srce tugom. No kad je u tinejdžerskim godinama predala svoj život Isusu, utjehu je pronašla u spoznaji da više nikada neće biti sama. »Zemlja i nebo od tog su trenutka bili svjetliji«, napisala je.
Duboko dirnuta i nadahnuta Kristovom naravi i žrtvom, Frances je čeznula voljeti ga i štovati svakim dijelom svoga života. Svoju je odanost izrazila u pjesmi Uzmi moj život i neka bude posvećen tebi, Gospodine.
Poput Pavla, Francesina predanost Bogu proizišla je iz duboko prožetog oduševljenja njime. »O, dubino bogatstva i mudrosti i znanja Božjega!« Pavao je plakao, preplavljen zahvalnošću (11:33) i nastavio: »Zaklinjem vas… da prinesete sebe…«, a sve što jeste, činite kao »žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu – kao svoje duhovno bogoštovlje« (12:1).
I Pavao i Frances nadahnjuju nas kad je riječ o Božjoj dobroti. Dok se približavamo Bogu u zahvalnosti, želimo mu dati svoje vrijeme, ruke, noge, riječi, imovinu, srce. Tako se naši životi sve više preobražavaju u njegovu sliku (r. 2).
– Anne Le Tissier
Božje milosrđe i dobrota neprocjenjivi su blagoslovi.