Iziđite iz tame
Pročitajte: Psalam 77:2-16
2 Glasom svojim vapim k Bogu;
moj se glas uzdiže k Bogu i on me čuje.
3 U dan moje nevolje tražio sam svoga Gospoda!
Noću moja ruka bez prestanka ostade ispružena
i moja se duša ne da utješiti.
4 Spomenem se Boga i uzdišem;
kad razmišljam, klone moje srce.
5 Ne daš da mi se zaklope oči,
smeten sam, ne mogu govoriti.
6 Mislim na prošle dane;
sjećam se davnih godina.
7 Noću promišljam o svojoj pjesmi,
mislim u svom srcu i moj duh istražuje.
8 »Zar će se dovijeka gnjeviti moj Gospodin?
Zar se više nikada ne će smilovati?
9 Zar je zauvijek prestala njegova ljubav?
Zar je propalo njegovo obećanje
od pokoljenja do pokoljenja?
10 Zar je Bog zaboravio biti milostiv
i zar je u gnjevu zatvorio svoje milosrđe?«
11 I rekoh: To je moja bol
što se promijenila desnica Višnjega.
12 Spominjem se Gospodnjih djela;
sjećam se negdašnjih tvojih čudesa.
13 Mislim o svim tvojim djelima,
razmišljam o tvojim velikim činima.
14 Svet je tvoj put, o Bože!
Koji je bog tako velik kao naš Bog?
15 Ti si Bog koji činiš čudesa;
ti si objavio svoju moć na narodima.
16 Svojom mišicom si otkupio svoj narod,
sinove Jakovljeve i Josipove.
Glasom svojim vapim k Bogu; Koji je bog tako velik kao naš Bog?
Psalam 77:2,14
NE znam kakva je nevolja snašla Asafa, pisca 77. psalma, no čuo sam druge, a i sam sam izgovarao slične jadikovke posljednjih nekoliko godina otkako sam izgubio kćer. Mnogi od nas koji smo doživjeli gubitak nekoga koga smo voljeli, iskusili smo teške trenutke poput ovih:
Vapili smo Bogu (r. 2); prazne smo ruke podizali prema nebu (r. 3); progonile su nas uznemiravajuće misli o Bogu koji je dopustio da se to dogodi (r. 4); prolazili smo teške trenutke nesanice i zbunjenosti (r. 5); osjećali smo se odbačenima (r. 8); bojali smo se da Bog neće održati obećanje (r. 9); pitali samo se: »Zar je Bog zaboravio biti milostiv i zar je u gnjevu zatvorio svoje milosrđe?« (r. 10)
No, u 11. retku nastaje preokret. Asaf se prisjeća velikih Božjih djela. Misli mu se okreću Božjoj ljubavi. Prisjeća se veličanstvenih djela koja je Bog učinio u prošlosti, utjehe koju mu daju Božja vjernost i milost, svega što je Bog čudesno stvorio, Njegove snage i otkupljenja.
Očaj je dio života i odgovor ne nalazimo lako. I dok smo još u mraku – sjećamo se Božje slave, veličine, moći i ljubavi – naš će očaj polako nestati. I kao Asaf možemo nabrajati Božja djela, naročito spasenje koje nam je dao po Isusu, i vratiti se na početak – počinuti zahvalni u Njegovoj ljubavi.
– Dave Branon
Sjećanje na prošlost može vratiti nadu za sadašnjost.