Glas vjere
Pročitajte: Habakuk 3:16-19
16 Čuo sam to; tada je uzdrhtalo moje tijelo.
Na taj glas zadrhtale su moje usne.
Trule su postale moje kosti,
koljena su moja klecala,
kao da bih čekao dan tjeskobe,
kad uziđe narod što nas napada.
17 Jer smokva ne donosi više ploda.
Nema roda na vinovoj lozi.
Ljetina je masline loša.
Njiva ne daje hrane.
Ovaca nema u torovima.
Goveda nema u štalama.
18 Ali ja ću se radovati u Gospodinu,
veselit ću se u Bogu svojega spasenja.
19 Svemogući mi je Gospodin snaga.
On mi daje noge kao u košute.
On mi daje da idem po svojim visinama.
Jer smokva ne donosi više ploda… Ali ja ću se radovati u Gospodinu.
Habakuk 3:17,18
VIJEST je bila zastrašujuća. Suze su potekle tako brzo da ih nije mogla zadržati. Glavom joj je prolazilo bezbroj pitanja i strah joj se počeo uvlačiti u kosti. Život je tekao tako glatko, a onda se bez upozorenja dogodilo nešto što će sve zauvijek promijeniti.
Nesreća može doći u različitim oblicima – gubitak voljene osobe, bolest, materijalna nesigurnost ili gubitak posla. I može se dogoditi svakome, svakoga trenutka.
Iako je prorok Habakuk znao da im prijeti opasnost, ipak je osjećao strah. I dok je čekao dan kada će Babilonci napasti Izraelce, srce mu je snažno lupalo, usnice su mu podrhtavale, a koljena klecala (r. 16).
Strah je opravdan kada smo suočeni s opasnošću, ali to ne znači da nas mora paralizirati. Kada ne razumijemo nevolje kroz koje prolazimo, možemo se prisjetiti kako je Bog djelovao u prošlosti (r. r. 3-15). To je učinio Habakuk. Nije se prestao bojati. Naprotiv, strah mu je dao snagu da krene dalje. Odlučio je radovati se »u Gospodinu« (r. 18).
Naš Bog koji se pokazao vjernim svih ovih godina uvijek je s nama. Zato što se On ne mijenja kada god se bojimo, možemo reći: »Svemogući mi je Gospodin snaga« (r. 19).
– Poh Fang Chia
Pouzdanje učimo u školi nevolja.