Duhovna obnova
21. OŽUJAK
Zato ne malakšemo, nego ako se naš izvanjski čovjek i raspada, ipak se naš unutrašnji obnavlja iz dana u dan.
2 Korinćanima 4:16
2 Korinćanima 4:16
Divovi
Pročitajte: Knjiga Brojeva 13:25 – 14:9
25 Poslije četrdeset dana vratiše se, nakon što su bili uhodili zemlju.
26 Odoše kući i dođoše Mojsiju i Aronu i svoj općini sinova Izraelovih u Paransku pustinju, u Kadeš, podniješe izvještaj njima i svoj općini, i pokazaše im plodove zemlje. 27 A pripovijedali su im ovo: »Odosmo u zemlju u koju si nas poslao. Zaista teče u njoj mlijeko i med. Evo to su plodovi otamo! 28 Ali narod što boravi u njoj jak je i gradovi su utvrđeni i veoma veliki. Vidjesmo ondje i Anakove sinove. 29 Amalečani prebivaju u pokrajini Negebu: Hetiti, Jebusejci i Amorejci stanuju u planini; Kanaanci prebivaju na moru i na obali Jordana.« 30 A da spriječi svaku ljutitu izjavu naroda protiv Mojsija, povika Kaleb: »Svakako pođimo gore i osvojimo je! Jer je možemo lako prevladati!« 31 Ali ljudi koji su bili išli s njim, izjaviše: »Nikako ne možemo ići protiv tog naroda. Jer je jači od nas.«
32 Tada iznesoše pred sinove Izraelove neistinu o zemlji koju su bili uhodili. Pripovijedali su: »Zemlja koju prođosmo i uhodismo jest zemlja koja ždere svoje stanovnike. Svi ljudi što ih tamo vidjesmo, neobično su veliki. 33 Vidjesmo tamo i divove, Anakove sinove od divovskoga roda. Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci. A tako smo se morali i mi njima činiti.«
1 Tada sva općina podiže viku i graju, i narod je plakao one noći. 2 Svi su sinovi Izraelovi mrmljali protiv Mojsija i Arona. I sva se općina tužila pred njima: »O, da smo bili pomrli u egipatskoj zemlji ili ovdje u pustinji! O, da smo mrtvi! 3 Zašto da nas vodi Gospodin u tu zemlju? Zar da i ginemo od mača? Zar da naše žene i sitna djeca postanu drugima roblje? Ne bi li bolje bilo za nas da se vratimo u Egipat?« 4 A rekoše među sobom: »Mi ćemo izabrati sebi vođu i vratiti se u Egipat!«
5 Tada Mojsije i Aron padoše ničice pred svom sabranom općinom sinova Izraelovih. 6 A Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, koji su također bili uhodili zemlju, razdriješe svoje haljine 7 i rekoše svoj općini sinova Izraelovih: »Zemlja koju prođosmo da bismo je uhodili jest zemlja doista vrlo dobra. 8 Ako nam je Gospodin milostiv, on će nas dovesti u tu zemlju i dat će nam je, zemlju u kojoj teče mlijeko i med. 9 Samo se ne bunite protiv Gospodina i ne bojte se stanovnika te zemlje! Jer ćemo ih posve istrijebiti. Odstupila je od njih njihova zaštita. A s nama je Gospodin. Ništa ih se ne bojte!«
26 Odoše kući i dođoše Mojsiju i Aronu i svoj općini sinova Izraelovih u Paransku pustinju, u Kadeš, podniješe izvještaj njima i svoj općini, i pokazaše im plodove zemlje. 27 A pripovijedali su im ovo: »Odosmo u zemlju u koju si nas poslao. Zaista teče u njoj mlijeko i med. Evo to su plodovi otamo! 28 Ali narod što boravi u njoj jak je i gradovi su utvrđeni i veoma veliki. Vidjesmo ondje i Anakove sinove. 29 Amalečani prebivaju u pokrajini Negebu: Hetiti, Jebusejci i Amorejci stanuju u planini; Kanaanci prebivaju na moru i na obali Jordana.« 30 A da spriječi svaku ljutitu izjavu naroda protiv Mojsija, povika Kaleb: »Svakako pođimo gore i osvojimo je! Jer je možemo lako prevladati!« 31 Ali ljudi koji su bili išli s njim, izjaviše: »Nikako ne možemo ići protiv tog naroda. Jer je jači od nas.«
32 Tada iznesoše pred sinove Izraelove neistinu o zemlji koju su bili uhodili. Pripovijedali su: »Zemlja koju prođosmo i uhodismo jest zemlja koja ždere svoje stanovnike. Svi ljudi što ih tamo vidjesmo, neobično su veliki. 33 Vidjesmo tamo i divove, Anakove sinove od divovskoga roda. Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci. A tako smo se morali i mi njima činiti.«
1 Tada sva općina podiže viku i graju, i narod je plakao one noći. 2 Svi su sinovi Izraelovi mrmljali protiv Mojsija i Arona. I sva se općina tužila pred njima: »O, da smo bili pomrli u egipatskoj zemlji ili ovdje u pustinji! O, da smo mrtvi! 3 Zašto da nas vodi Gospodin u tu zemlju? Zar da i ginemo od mača? Zar da naše žene i sitna djeca postanu drugima roblje? Ne bi li bolje bilo za nas da se vratimo u Egipat?« 4 A rekoše među sobom: »Mi ćemo izabrati sebi vođu i vratiti se u Egipat!«
5 Tada Mojsije i Aron padoše ničice pred svom sabranom općinom sinova Izraelovih. 6 A Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, koji su također bili uhodili zemlju, razdriješe svoje haljine 7 i rekoše svoj općini sinova Izraelovih: »Zemlja koju prođosmo da bismo je uhodili jest zemlja doista vrlo dobra. 8 Ako nam je Gospodin milostiv, on će nas dovesti u tu zemlju i dat će nam je, zemlju u kojoj teče mlijeko i med. 9 Samo se ne bunite protiv Gospodina i ne bojte se stanovnika te zemlje! Jer ćemo ih posve istrijebiti. Odstupila je od njih njihova zaštita. A s nama je Gospodin. Ništa ih se ne bojte!«
»Svakako pođimo gore i osvojimo je! Jer je možemo lako prevladati!«
Brojevi 13:30
NAKON što su dvije godine bili utaboreni u blizini planine Sinaj, Izraelci su bili nestrpljivi čekajući ulazak u Kanaan – zemlju koju im je Bog obećao. No Bog im rekao da najprije pošalju dvanaest uhoda da izvide zemlju i ljude koji tamo žive. Kad su vidjeli snagu Kanaanaca i utvrđenost njihovih gradova, desetorica su rekla: »Ne možemo ući!« Dvojica su rekla: »Možemo!« U čemu je bila razlika?
Kada su desetorica usporedili divove sa sobom, divovi su izgledali veliki; Kaleb i Jošua usporedili su divove s Bogom, i divovi su se činili manje strašnima. »S nama je Gospodin«, rekli su. »Ništa ih se ne bojte!« (14:9)
Nevjera nam nikad ne dopušta da pobijedimo teškoće – utvrđene gradove i nesvladive divove. Zaokuplja se njima, razmišlja o njima i procjenjuje ih ljudskim mjerilima.
Naprotiv vjera, iako nikada ne umanjuje opasnosti i teškoće bilo koje okolnosti, gleda od njih prema Bogu i oslanja se na Njegovu nevidljivu prisutnost i snagu.
Što su vaši »divovi«? Navika koje se ne možete osloboditi? Kušnja kojoj se ne možete oduprijeti? Teškoće u braku? Sin ili kći ovisni o drogi? Usporedimo li sebe sa svojim poteškoćama, uvijek ćemo biti poraženi. Vjera okreće pogled s veličine teškoće prema veličini sveprisutnoga svemoćnog Boga.
David Roper
Kada strah pokuca, odgovorite vjerom.