Ukorijenjeni u Bogu

Pročitajte: Jeremija 17:5-8

5 Ovako veli Gospodin:
»Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka;
na čovjeka se oslanja
čije se srce odvraća od Boga!
6 On je kao grm u pustari.
On ne doživi da mu je dobro.
On stoji u suhoj pustinji,
u slanoj zemlji, u kojoj se ne stanuje.

7 Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina,
kome je uzdanje Gospodin!
8 On je kao drvo posađeno kraj vode,
koje k potoku pruža svoje korijenje.
Ono se ne treba ništa bojati kada dođe žega.
Njegovo lišće ostaje zeleno;
u sušnoj godini nema nikakve potrebe.
Ne prestaje donositi plod.

On je kao drvo posađeno kraj vode… Njegovo lišće ostaje zeleno.

Jeremija 17:8

KADA su se prijatelji preselili u novi dom, posadili su gliciniju blizu svoje ograde. Nakon pet godine obradovali su ih cvjetovi boje lavande. Dva su desetljeća uživali u tom ukrasnom stablu, pažljivo ga orezivali i njegovali. No odjednom se glicinija osušila. Njihovi su susjedi izlili tekućinu za suzbijanje korova s druge strane ograde. Otrov je ušao u glicinijino korijenje i uništio ju – barem su to mislili moji prijatelji. No čekalo ih je iznenađenje. Sljedeće su godine niknuli iz zemlje novi izdanci.

Prorok Jeremija koristi se slikom drveća koje napreduje ili propada kada uspoređuje Božji narod koji se pouzdaje u Boga i onaj koji odbacuje Njegove načine. Oni koji slijede Boga pustit će svoje korijene u tlo blizu vode i donosit će plod (r. 8), ali oni koji slijede svoje srce, bit će »kao grm u pustari. On ne doživi da mu je dobro« (r. r. 5,6). Prorok čezne za time da se Božji narod osloni na pravog i živog Boga, da budu »drvo posađeno kraj vode« (r. 8).

U Bibliji piše da je naš nebeski Otac »vinogradar« (Ivan 15:1), i da je »blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina, kome je uzdanje Gospodin« (Jeremija 17:7). Zato, slijedimo Ga cijelim srcem i donositi ćemo plod koji ne propada.

– Amy Boucher Pye

Kada slijedimo Boga, naše »lišće ostaje zeleno«.