Tada povika: »Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!«

Luka 18:38

PRIJE nekoliko godina čovjek s kojim sam putovao primijetio je da se naprežem kako bih vidio stvari u daljini. Ono što je sljedeće učinio bilo je jednostavno, ali mi je promijenilo život. Skinuo je naočale i rekao: »Isprobajte ove.« Kada sam stavio njegove naočale, moj je zamagljeni vid postao jasan. Ubrzo nakon toga otišao sam okulistu koji mi je propisao naočale koje su riješile moj problem s vidom.

Današnje čitanje iz 18. poglavlja Evanđelja po Luki govori o čovjeku koji uopće nije vidio. Život u potpunome mraku primorao ga je da prosi kako bi preživio. Vijesti o Isusu, popularnom učitelju i čudotvorcu, doprle su i do njegovih ušiju. I zato, kada je Isusa put doveo do mjesta gdje je sjedio slijepi čovjek, u srcu mu se javila nada. »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!« (r. 38) povikao je. Iako je bio tjelesno slijep, posjedovao je duhovni uvid u Isusov pravi identitet i vjerovao je da mu može pomoći. Potaknut vjerom još je jače vikao: »Sine Davidov, smiluj mi se!« (r. 39) Rezultat? Progledao je! Umjesto da živi kao prosjak, počeo je slaviti Boga zato što vidi (r. 43).

U trenucima ili razdobljima tame, gdje tražite pomoć? Na što ili na koga se oslanjate? Naočale su poboljšale moj vid, ali milostivi dodir Isusa, Sina Božjega, je to što ljude izvodi iz duhovne tame na svjetlost.

– Arthur Jackson

Naš Otac rado daje vid onima koji Ga zamole.