Zadnjim snagama

Pročitajte: Izaija 40:27-31

27 Što govoriš, dakle, Jakove,
kažeš, Izraele:
»Skrivena je moja sudbina Gospodinu,
pravica se moja izmiče mojemu Bogu.«
28 Ne znaš li,
ne čuješ li?
Vječni Bog jest Gospodin,
stvoritelj zemaljskih krajeva.
On se ne umara, on ne malakše,
nedohvatna je njegova razboritost.
29 On daje snagu umornome,
daje jakost slabome.
30 I mladići se umaraju i malakšu,
mladi ljudi padaju.
31 Ali koji se uzdaju u Gospodina,
crpe novu snagu,
krila im rastu kao orlovima.
Trče, i ne umaraju se.
Hode, i ne malakšu.

Dođite k Meni, svi koji ste umorni i opterećeni, Ja ću vas okrijepiti.

Matej 11:28

IMAO sam pedeset i četiri godine kada sam se prijavio na maraton Milwaukeem s dva cilja – da završim utrku i da to učinim za manje od pet sati. Moje bi vrijeme bilo nevjerojatno da mi je drugih 20 kilometara išlo tako dobro kao prvih. Utrka je bila naporna, a zadnji atomi snage kojima sam se nadao izostali su. Kada sam došao do cilja, moj se dugi korak pretvorio u bolno hodanje.

Trčanje nije jedina stvar za koju trebamo dodatnu snagu – trebamo ju i za životne utrke. Da bismo izdržali, umorni i opterećeni ljudi trebaju Božju pomoć. Izaija u 40:27-31 lijepo isprepliće poeziju i proročanstvo kako bi utješio i ohrabrio narod. Podsjeća ih da Gospodin nije nedostupan ili nezainteresiran (r. 27) i da naš vapaj ne ostaje nazamijećen. Te riječi donose utjehu i sigurnost i podsjećaju nas na Njegovu bezgraničnu moć i neograničeno znanje (r. 28).

Ta je snaga, opisana u redcima 29-31, baš ono što trebamo – bilo da podižemo djecu i brinemo se za obitelj, probijamo se kroz život opterećeni tjelesnim ili novčanim teretom bilo da smo obeshrabreni međusobnim odnosima ili duhovnim izazovima. To je snaga namijenjena onima koji, dok razmišljaju o Riječi i mole se, čekaju na Gospodina.

– Arthur Jackson

Gospodine, dolazimo Ti u svojoj slabosti i opterećenosti; molimo Te obnovi našu snagu.