Pročitajte: Psalam 138

protiv bijesa neprijatelja mojih pružaš ruku svoju

Psalam 138:7

Bila je hladna, zimska noć kada je netko bacio veliki kamen kroz prozor sobe u kojoj je spavalo židovsko dijete. Na prozoru su visjele Davidova zvijezda i menora (svijećnjak) za proslavu Hanuke, židovskog blagdana svjetlosti. U djetetovu rodnom gradu Billingsu, u Montani, tisuće ljudi – mnogi vjernici u Isusa – odgovorili su suosjećajnošću na taj čin mržnje. Da bi se poistovjetili s patnjom i strahom svojih susjeda Židova, zalijepili su slike menore i na svoje prozore.

Kao vjernici u Isusa, i mi smo baštinili suosjećajnost. Naš se Spasitelj ponizio kad je došao živjeti među nas (Ivan 1:14) i s nama se poistovjetiti. »Dok je bio u Božjemu obličju, on se nije grčevito držao svoje jednakosti s Bogom, nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao jednak ljudima. Vanjštinom je bio kao čovjek« (Filipljanima 2:6,7). Osjećao se kako se i mi osjećamo, plakao kao i mi, umro je na križu žrtvujući svoj život da spasi naš.

Ništa s čime se borimo nije izvan brige našeg Spasitelja. Ako netko ‘baca drvlje i kamenje’ u naš život, on nas tješi. Ako život donosi razočaranja, on prolazi s nama kroz očaj. »Doista, Gospod je uzvišen al’ gleda na ponizna« (Psalam 138:6). U najdubljih strahovima i tjeskobama svatko od nas može reći: »… ti me držiš na životu. Protiv bijesa mojih neprijatelja pružaš ruku svoju; desnica me tvoja spašava« (r. 7).

– Patricia Raybon

Riječ je tijelom postala i prebivala među nama.