Čuo sam zvona
i raspravi parnicu moju s opakim ljudima.
Izbavi me od lažaca i zlikovaca!
2 Jer si ti Bog koji me brani; zašto si me odbacio?
Zašto idem žalostan dok me neprijatelj muči?
3 Pošalji svoju svjetlost i vjernost!
Neka me vode i dovedu na tvoju svetu goru, u tvoje šatore!
4 I pristupit ću k Božjemu žrtveniku,
k Bogu moje radosti i veselja,
i slavit ću te uz harfu, Bože, Bože moj!
5 Zašto si klonula, dušo moja;
zašto uzdišeš u meni?
Uzdaj se u Boga jer opet ću ga slaviti,
spasenje svoje, Boga svog.
Zašto si klonula, dušo moja…? Uzdaj se u Boga jer opet ću ga slaviti.
Psalam 43:5
»ČUO sam zvona na Božić«, temeljena na pjesmi Henryja Wadswortha Longfellowa iz 1863., doista je neobična božićna pjesma. Umjesto očekivane božićne radosti i veselja, čujemo tužaljke i vapaje: »I u očaju glavu pognuh / Nema mira na zemlji rekoh / Jer mržnja je jaka i ruga se pjesmi / Mir na zemlji ljudima dobre volje.« Međutim, ova tužaljka prerasta u nadu, uvjeravajući nas da »Bog nije mrtav, niti spava / Zlo će propasti, pravo će prevladati / S mirom na zemlji, ljudima dobre volje.«
Isti obrazac vidimo i u biblijskim psalmima – tužaljkama. Jedan od njih, Psalam 43., započinje vapajem čovjeka da ga Bog izbavi od opakih ljudi (r. 1) i Bogu koji ga je, čini se, zaboravio (r. 2). Ali pjesnik ne ostaje na tome – on se pouzdaje u Boga kojeg ne razumije u potpunosti, ali mu ipak vjeruje, i zato pjeva: »Zašto si klonula, dušo moja; zašto uzdišeš u meni? Uzdaj se u Boga jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog« (r. 5).
Život je pun razloga za jadikovanje i nitko od nas nije iznimka. Ali ako dopustimo da nas one usmjere prema Bogu nade, možemo pjevati radosno – čak i kroz suze.
– Bill Crowder
Vapimo tebi, Oče, dok nas pritišće teret života. Podsjeti nas da nam pomoć dolazi odozgo, od Stvoritelja neba i zemlje.