U Božjim rukama

Pročitajte: Prva poslanica Solunjanima 5:12-28
12 A molimo vas, braćo, da priznate one koji se trude među vama, koji su vam predstojnici u Gospodinu te vas opominju. 13 Cijenite ih osobito u ljubavi zbog njihova djela. Živite u miru među sobom!
14 Potičemo vas, braćo: poučavajte neuredne, tješite malodušne, pomažite slabima, budite strpljivi sa svima! 15 Gledajte da nitko ne vraća kome zlo za zlo; nego svagda revno nastojte oko dobra među sobom i prema svima! 16 Svagda se radujte! 17 Molite se bez prestanka! 18 Na svemu zahvaljujte; jer je to Božja volja u Kristu Isusu za vas. 19 Ne gasite Duha! 20 Ne prezirite proroštava! 21 A sve kušajte i što je dobro zadržite! 22 Klonite se svake vrste zla!
23 A sam Bog mira neka vas posveti u punoj mjeri. Neka se vaš cjeloviti duh, vaša duša i vaše tijelo sačuva besprijekorno za dolazak našega Gospodina Isusa Krista! 24 Vjeran je onaj koji vas pozva, on će i izvršiti.
25 Braćo, molite se za nas!
26 Pozdravite svu braću svetim poljupcem! 27 Zaklinjem vas Gospodinom da se pročita ova poslanica svoj braći. 28 Neka milost Gospodina našega Isusa Krista bude s vama!

Vjeran je onaj koji vas pozva, on će i izvršiti.

1 Solunjanima 5:24

NAVRŠAVANJE osamnaeste godine znači početak novog razdoblja u životu moje kćeri: pravno punoljetna, sada ima pravo glasa na budućim izborima, a uskoro će krenuti i na fakultet. Ta je promjena u meni izazvala osjećaj žurnosti – imat ću jako malo vremena s njom, pod svojim krovom, da joj prenesem mudrost koja će joj trebati da se sama suoči sa svijetom: kako upravljati financijama, ostati oprezna kad je riječ o svjetskim problemima i donositi razumne odluke.

Moj osjećaj dužnosti da podučim svoju kćer da se nosi sa svojim životom bio je razumljiv. Uostalom, voljela sam ju i željela sam da uspije. Ali shvatila sam da, iako je sve to važno, to nije bio jedini moj posao. Riječima upućenim Solunjanima – skupini ljudi koje je smatrao svojom djecom u vjeri koju je podučavao o Isusu – Pavao potiče da pomažu jedni drugima (r. 14,15), ali je, u konačnici, njihov rast prepustio Bogu (r. 23).

Pavao je vjerovao Bogu da će učiniti ono što on nije mogao: pripremiti ih – duh, dušu i tijelo – za konačni Isusov povratak (r. 23). Iako su njegova pisma Solunjanima sadržavala upute, njegovo povjerenje u Boga za njihovu dobrobit i spremnost uči nas da je rast onih za koje skrbimo u konačnici u Božjim rukama (1 Korinćanima 3:6).

– Kirsten Holmberg

Oče, hvala ti što ti jesi začetnik i dovršitelj našega duhovnog rasta. Pomogni nam mi da ti vjerujemo.