Iz dubine vapim k tebi, Gospode! Gospode, čuj moj glas!

Psalam 130:1,2

I nakon dva desetljeća bivši ministar Jonathan Aitken još se uvijek sjeća dubokog očaja i usamljenosti prve noći u zatvoru. Sada kao zatvorski kapelan želi olakšati novim zatvorenicima prvu noć u zatvoru i pomoći da otkriju istinsku nadu.

Tijekom te prve užasne noći, dok su zatvorenici u drugim ćelijama izvikivali prijetnje i vrijeđali ga, Jonathan je čitao Psalam 130. »Dok sam proučavao njegovih osam kratkih redaka, preplavio me topao i utješan val sigurnosti«, prisjeća se. »Odjednom sam shvatio da nisam tako usamljen, uplašen, bespomoćan ni ranjiv kao što sam mislio. Autor psalma je to prošao prije mene.«

»Iz dubine vapim k tebi, Gospode«, započinje psalmist. Jasno je da čezne za nekom vrstom izbavljenja: »Moja duša više iščekuje Gospoda nego noćna straža zoru…« (r. 6). Ipak, usred svojih uzdisaja, psalmist ne gubi nadu: »Ako se grijeha budeš spominjao, Gospode, Gospode, tko će opstati? A’l u tebi je praštanje…« (r. 3,4). Božje milosrđe i vjernost temelji su ove nade.

»Pronašao je način da se popne iz svojih dubina, uz Božju pomoć«, objasnio je Aitken. »Istaknuo je to u prekrasnoj poeziji.« Izlaz iz dubine nalazimo u Gospodnjem milosrđu i obilnom njegovom otkupljenju (r. 8).

– Chris Wale

Bog čuje naše vapaje i odgovara otkupljenjem.