Duhovna stvarnost

Milost u tuzi

by ·

Pročitajte: Job 1:13-22
13 I dok su jednoga dana Jobovi sinovi i kćeri bili na gozbi u kući svojega najstarijeg brata i pili vino, 14 stiže glasnik k Jobu i javi: »Volovi su orali i magarice su pasle uz njih. 15 Tada udariše Sabejci, oteše ih, pobiše sluge mačem. Jedini ja utekoh da ti to javim.« 16 Još je on govorio kad dođe drugi i javi: »Oganj Božji pade s neba i spali ovce i sluge, i proždre ih. Jedini ja utekoh da ti to javim.« 17 Još je on govorio kad dođe opet jedan i javi: »Kaldejci sastaviše tri čete, udariše na deve, otjeraše ih i pobiše sluge mačem. Jedini ja utekoh da ti to javim.« 18 Dok je još taj govorio, dođe daljnji i javi: »Tvoji sinovi i kćeri bili su na gozbi i vino su pili u kući svojega najstarijeg brata. 19 Najednom zahuji jak vihor iz pustinje i udari u četiri ugla kuće, tako da se ona obori na mlade ljude. Tako oni pogiboše. Jedini ja utekoh da ti to javim.«
20 Tada ustade Job, razdere svoju haljinu i ostriže sebi kosu. Onda se baci ničice na zemlju, duboko se pokloni. 21 I pomoli se:
»Gol izađoh iz krila svoje majke.
Gol se opet onamo vraćam.
Gospodin dade, Gospodin uze.
Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje!«
22 Kod svega toga ne sagriješi Job i ne reče nikakve nepristojne riječi protiv Boga.

Gospodin dade, Gospodin uze. Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje!

Job 1:21

SVJET je s užasom pratio vijesti o turističkom helikopteru koji se tijekom leta iznad rijeke razletio u zraku. Nakon što su se odlomili glavni rotor i rep, kabina u kojoj su bili pilot i peteročlana obitelj pala je u vodu. Samo nekoliko dana nakon tragedije u kojoj su poginuli njegova sestra, šogor, nećakinja i dva nećaka, brat je bio na mjestu događaja odajući počast svojima voljenima. »Otišli su zajedno«, rekao je.

Život se može promijeniti u trenu, ostavljajući nas u dubokoj boli. I Job je iskusio neizreciv gubitak i tugu. Jednoga tragičnog dana glasnici su mu javili da su njegove sluge poginule, a stoka otjerana (r. 13-17). Potom je stigla još strašnija vijest: dok su sedmorica njegovih sinova i tri kćeri bili zajedno na gozbi, snažan vjetar srušio je kuću u kojoj su bili i usmrtio ih (r. 18,19). »Tada ustade Job, razdere svoju haljinu i ostriže sebi kosu. Onda se baci ničice na zemlju, duboko se pokloni« (r. 20). U svojoj tjeskobi Job reče: »Gospodin dade, Gospodin uze. Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje!« (r. 21) Job nije znao zašto mora trpjeti, ali je i u najmračnijem trenutku štovao Boga. Prekinuvši šutnju, Bog ga je podsjetio na svoju veliku mudrost i snagu te je Job ponovo mogao povjeriti svoj život Božjem suverenom planu (38 – 42).

Možda nikada nećemo razumjeti zašto se događaju tragedije, ali svoju bol možemo donijeti Bogu, koji nas tješi.

– Nancy Gavilanes

Dragi Bože, pomogni nam da ti vjerujemo i kada patimo.