Kad smo najgori
Pročitajte: Poslanica Efežanima 4:20-32
25 Zato odbacite laž i govorite istinu svaki sa svojim bližnjim, jer smo udovi jedan drugome! 26 Ljutite se, ali ne griješite. Sunce neka ne zađe nad vašom srdžbom! 27 Niti dajte mjesta đavlu! 28 Tko je krao, više neka ne krade, nego neka se radije trudi radeći svojim rukama da ima što davati potrebnome! 29 Nikakva pogubna riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, na izgradnju, prema potrebi, da pospješuje milost onima koji slušaju! 30 Nemojte žalostiti Duha Svetoga Božjega kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja. 31 Svaka gorčina, i gnjev i ljutina, i vika i vrijeđanje neka nestanu među vama sa svakom vrstom pakosti! 32 Budite jedni prema drugima plemeniti, milosrdni, praštajući jedni drugima kao što je i Bog u Kristu oprostio vama!
… sa svom poniznošću i krotkošću, strpljivo podnoseći jedan drugoga u ljubavi.
Efežanima 4:2
»PODNOŠLJIVA je, ali nedovoljno zgodna da bi me dovela u iskušenje.« Ta rečenica, koju je izgovorio gospodin Darcy u knjizi Ponos i predrasude, Jane Austen, razlog je zašto nikada neću zaboraviti taj roman i njegov utjecaj na mene. Naime, nakon što sam pročitala tu jednu rečenicu, čvrsto sam odlučila da mi se gospodin Darcy nikada neće svidjeti.
Ali pogriješila sam. Kao i Austenin lik Elizabeth Bennet, i ja sam doživjela poniženje polaganog – i prilično nevoljkog – mijenjanja mišljenja. Poput nje, nisam željela upoznati Darcyjev karakter u cjelini; radije sam ostala pri svojoj reakciji na jedan od njegovih najgorih trenutaka. Nakon što sam pročitala roman, pitala sam se s kime sam u stvarnom svijetu napravila istu pogrešku. Koja sam prijateljstva propustila jer nisam odustala od prvoga brzopletog suda?
Srž vjere u Isusa je iskustvo da nas Spasitelj vidi, voli i grli – kad smo najgori (Rimljanima 5:8; 1 Ivanova 4:19). Čudesno je da možemo odložiti svojega starog, lažnog sebe tome što jesmo u Kristu (Efežanima 4:23,24). I radost je shvatiti da više nismo sami, nego smo dio obitelji, »tijelo«, oni koji uče živjeti u ljubavi – istinskoj, bezuvjetnoj ljubavi (5:2).
– Monica La Rose
Kad se sjetimo što je Krist učinio za nas, kako možemo ne čeznuti za time da druge vidimo onako kako on vidi nas? Da se ne trebamo natjecati i da smo voljeni.