Na zelenim poljanama pusti me da sjedim i počinem kraj mirnih voda.
On mi krijepi dušu.

Psalam 23:2,3

NAŠ se zlatni retriver ponekad tako uzbudi da dobije napadaj i počne se tresti. Da bismo to spriječili, nastojimo ga smiriti. Gladimo ga, govorimo umirujućim glasom i kažemo mu da sjedne. No kad čuje riječ »sjedni«, on počne izbjegavati naš pogled i negoduje. Konačno, odustaje i nevoljko sjedne.

Ponekad i nas treba podsjetiti da »sjednemo«. U 23. psalmu čitam da je moj Bog, Dobri pastir koji me vodi »zelenim poljanama« i »pusti me da sjedim i počinem kraj mirnih voda«. On zna da trebam mir i odmor čak i onda kad ja to ne vidim. Naše je tijelo tako ustrojeno da treba odmor.

I sam Bog se odmarao sedmoga dana nakon što je stvorio svijet (pročitajte Postanak 2:2,3; Izlazak 20:9-11). Isus je također znao da postoji vrijeme služenja i vrijeme odmora. Svojim je učenicima rekao: »Dođite sa mnom sami… i otpočinite malo« (Marko 6:31). Kad se odmaramo, stvari dolaze na svoje mjesto i vraća nam se snaga. Ako svaki trenutak želimo ispuniti nekom aktivnošću – pa čak kad je riječ o nečemu korisnom i hvalevrijednom – Bog često svraća pozornost na sebe i kaže nam da »sjednemo«.

Odmor je dar – dar našeg Stvoritelja koji točno zna što trebamo. Veličajmo Ga zbog toga što nas često pušta da sjedimo i počinemo kraj mirnih voda.

– Cindy Hess Kasper

Ako ne zastanemo i ne odmorimo se,
jednostavno ćemo se slomiti.