Tada David zapjeva ovu tužaljku o Šaulu i njegovu sinu Jonatanu.

2 Samuelova 1:17

U ožujku 2011. Japan je pogodio razorni tsunami. Brišući ispred sebe gradove i sela uz obalu, odnio je skoro 16.000 života. Književnica i pjesnikinja Gretel Erlich otputovala je u Japan da bi vidjela i zabilježila strahote koje su se tamo dogodile. Budući da se nije osjećala doraslom da o tome napiše izvještaj, odlučila je napisati pjesmu. U jednom je intervjuu to objasnila ovako: »Moj dugogodišnji prijatelj William Stafford, pjesnik koji više nije s nama, je rekao: ‘Pjesma je pribježište duše. Omogućuje mi da svoje osjećaje prenesem na papir tako da ih više ne moram nositi u sebi.’«

U Bibliji često nalazimo pjesme kojima su iskazani duboki osjećaji: od radosnog veličanja do duboke tuge zbog gubitka. Kada su kralj Šaul i njegov sin Jonatan poginuli u bitci, Davida je preplavila tuga (r. r. 1-12). On ju je pretočio u pjesmu poznatu kao Davidova tužaljka: »Šaul i Jonatan, mili i dragi, ne rastaviše se ni u smrti, kao ni u životu … Kako padoše junaci usred boja? (…) Osjećam za tobom tjeskobu, Jonatane, ljubljeni brate moj!« (r. r. 23-26)

Kada se i sami nađemo u situaciji da naša duša treba pribježište – bilo da je riječ o nečemu radosnom ili tužnom – naše molitve mogu biti pjesma Bogu. I onda kad nam je teško izreći što osjećamo, naš nebeski Otac čuje naše riječi i glas našega srca.

– David McCasland

Bog ne čuje smo riječi; On vidi što nam je u srcu.