Domamit ću ih i sabrat ću ih jer hoću da ih izbavim. Oni će postati tako mnogobrojni kao što su prije bili.

Zaharija 10:8

NA La Gomerai, jednom od najmanjih Kanarskih otoka, stanovnici obnavljaju jezik koji je nalik pjevu ptica. Otok je izbrazdan dubokim udolinama i strmim gudurama pa školarci i turisti mogu vidjeti i čuti kako su se nekada stanovnici otoka zviždanjem sporazumijevali i na odaljenosti do 3 kilometra. Jedan od uzgajivača koza tim se drevnim jezikom koristi za sporazumijevanje sa svojim stadom. »One prepoznaju moj zvižduk kao što prepoznaju moj glas.«

Zviždanje nalazimo i u Bibliji gdje je Bog opisan kao pastir koji doziva svoje ovce. Vjerojatno je to prorok imao na umu kada je pisao o tome kako će Bog jednoga dana domamiti, zviždukom sabrati odlutale i raštrkane ovce natrag k sebi (r. 8).

Mnogo godina poslije Isus je rekao: »Moje ovce slušaju moj glas, i Ja ih poznajem, i za mnom idu« (Ivan 10:27). Možda je doista riječ o zvižduku pastira. Ovce ne razumiju riječi, ali prepoznaju zvuk koji najavljuje pastirovu prisutnost.

Okruženi smo mnoštvom glasova koji nastoje privući našu pozornost (pročitajte Zaharija 10:2). No, Bog ima način da nam se javi i bez riječi. Događajima koji nas potresu ili ohrabre, podsjeća On nas da je tu, vodi nas, štiti i hrabri.

– Mart DeHaan

Božji poziv možemo uvijek čuti.