²⁵ Poslije četrdeset dana vratiše se, nakon što su bili uhodili zemlju.
²⁶ Odoše kući i dođoše Mojsiju i Aronu i svoj općini sinova Izraelovih u Paransku pustinju, u Kadeš, podniješe izvještaj njima i svoj općini, i pokazaše im plodove zemlje. ²⁷ A pripovijedali su im ovo: »Odosmo u zemlju u koju si nas poslao. Zaista teče u njoj mlijeko i med. Evo to su plodovi otamo! ²⁸ Ali narod što boravi u njoj jak je i gradovi su utvrđeni i veoma veliki. Vidjesmo ondje i Anakove sinove. ²⁹ Amalečani prebivaju u pokrajini Negebu: Hetiti, Jebusejci i Amorejci stanuju u planini; Kanaanci prebivaju na moru i na obali Jordana.« ³⁰ A da spriječi svaku ljutitu izjavu naroda protiv Mojsija, povika Kaleb: »Svakako pođimo gore i osvojimo je! Jer je možemo lako prevladati!« ³¹ Ali ljudi koji su bili išli s njim, izjaviše: »Nikako ne možemo ići protiv tog naroda. Jer je jači od nas.«
³² Tada iznesoše pred sinove Izraelove neistinu o zemlji koju su bili uhodili. Pripovijedali su: »Zemlja koju prođosmo i uhodismo jest zemlja koja ždere svoje stanovnike. Svi ljudi što ih tamo vidjesmo, neobično su veliki. ³³ Vidjesmo tamo i divove, Anakove sinove od divovskoga roda. Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci. A tako smo se morali i mi njima činiti.«
¹ Tada sva općina podiže viku i graju, i narod je plakao one noći. ² Svi su sinovi Izraelovi mrmljali protiv Mojsija i Arona. I sva se općina tužila pred njima: »O, da smo bili pomrli u egipatskoj zemlji ili ovdje u pustinji! O, da smo mrtvi! ³ Zašto da nas vodi Gospodin u tu zemlju? Zar da i ginemo od mača? Zar da naše žene i sitna djeca postanu drugima roblje? Ne bi li bolje bilo za nas da se vratimo u Egipat?« ⁴ A rekoše među sobom: »Mi ćemo izabrati sebi vođu i vratiti se u Egipat!«
⁵ Tada Mojsije i Aron padoše ničice pred svom sabranom općinom sinova Izraelovih. ⁶ A Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, koji su također bili uhodili zemlju, razdriješe svoje haljine ⁷ i rekoše svoj općini sinova Izraelovih: »Zemlja koju prođosmo da bismo je uhodili jest zemlja doista vrlo dobra. ⁸ Ako nam je Gospodin milostiv, on će nas dovesti u tu zemlju i dat će nam je, zemlju u kojoj teče mlijeko i med. ⁹ Samo se ne bunite protiv Gospodina i ne bojte se stanovnika te zemlje! Jer ćemo ih posve istrijebiti. Odstupila je od njih njihova zaštita. A s nama je Gospodin. Ništa ih se ne bojte!« ¹⁰ Kada je sva općina mislila da ih kamenuje, pojavi se slava Gospodnja svim sinovima Izraelovim nad Šatorom svjedočanstva.
¹¹ I Gospodin reče Mojsiju: »Dokle će me još prezirati taj narod? Dokle mi ne će vjerovati uza sve čudesne znakove što sam ih učinio pred njim? ¹² Udarit ću ga kugom i istrijebiti ga. A tebe ću učiniti narodom koji je veći i jači od ovoga.«
¹³ Ali Mojsije odvrati Gospodinu: »Ako to čuju Egipćani, između kojih si svojom moću doveo ovamo taj narod, ¹⁴ pripovijedat će to stanovnicima ove zemlje. Oni su čuli da ti, Gospodine, prebivaš među ovim narodom, da mu se ti, Gospodine, oči u oči ukazuješ, i da tvoj oblak stoji nad njima, i da ti danju u stupu oblaka, a noću u stupu ognja ideš pred njima. ¹⁵ Ako sad taj narod pobiješ sve do jednoga, onda će narodi koji su čuli o tebi glas reći: ¹⁶ Budući da Gospodin nije mogao taj narod dovesti u zemlju koju im je bio zakletvom obećao, zato ih je pobio u pustinji. ¹⁷ Neka dakle, Gospodine, vlada tvoja velika strpljivost! Pa ti si obećao: ¹⁸ Gospodin je strpljiv i bogat dobrotom. On oprašta krivnju i grijeh. Ali posve ne otpušta kaznu, nego pohodi krivnju otaca na djeci do u treće i četvrto koljeno. ¹⁹ Oprosti dakle ovomu narodu njegovu krivnju, po velikom svom milosrđu, kao što si uvijek opraštao ovomu narodu od Egipta dovde!«