Pročitajte: Poslanica Rimljanima 9:1-5

Jer bih želio biti proklet i odvojen od Krista za svoju braću, sunarodnjake svoje po tijelu.

Rimljanima 9:3

KADA je sedamdesetogodišnja Koreanka spašena nakon potonuća trajekta, mučila ju je krivnja. Dok je boravila u bolnici, rekla je da ne može razumjeti zašto je ona preživjela nesreću koja je oduzela živote mnogima, puno mlađima od nje. Bilo joj je žao što nije saznala ime mladog čovjeka koji ju je izvukao iz mora kada je već izgubila svaku nadu. A onda je dodala: »Ako ništa drugo, željela bih ga počastiti ručkom, držati ga za ruke ili ga zagrliti.«

Ta me je žena podsjetila na apostola Pavla. Bio je toliko obuzet brigom za svoje bližnje i sunarodnjake da je bio spreman odreći se svog zajedništva s Kristom samo da bi se oni spasili. Napisao je: »Vrlo mi je žao, i srce me boli bez prestanka. Jer bih želio biti proklet i odvojen od Krista za svoju braću« (r. r. 2,3).

Pavao je također imao duboki osjećaj zahvalnosti. Znao je da uvijek ne razumije Božje djelovanje i prosuđivanje (pogledajte r. r. 14-24). I dok je nastojao učiniti sve što je mogao da svima navijesti Evanđelje, pronašao je mir i radost pouzdajući se u srce Boga koji voli cijeli svijet daleko više nego što ga mi volimo.

– Mart DeHaan

Bože moj posveti me, jer ja želim nadasve

da od grijeha slobodan Tebi služim svaki dan.

Zahvalnost Bogu vodi k posvećenju.