Duhovna stvarnost

Život i smrt

by · Published · Updated

Pročitajte: Propovjednik 7:1-10
1 Bolje je dobro ime nego dobro ulje. Dan smrti više je vrijedan nego dan rođenja. 2 Bolje je ići u kuću žalosti nego u kuću gošćenja; jer je ovdje svršetak svakoga čovjeka. Tko još živi, prima to k srcu. 3 Bolje je zabrinutost nego smijeh. Jer ako je lice i tužno, može ipak biti veselo srce. 4 Srce mudrih ljudi boravi u kući žalosti, a srce ludih u kući veselja.
5 Bolje je slušati ukor mudroga nego hvalospjev luđaka! 6 Jer kao što praska trnje pod kotlom, takvo je pljeskanje luđaka. I to je taština! 7 Jer globljenje čini mudra čovjeka ludim, a mićenje pokvari srce.
8 Bolji je svršetak jedne stvari nego njezin početak. Bolja je strpljivost nego oholost! 9 Ne podaji se prebrzo srdžbi, jer srdžba prebiva u grudima ludih!
10 Ne govori: »Kako to da su prije bila bolja vremena nego danas?« Jer mudrost ti ne nadahnu to pitanje.

… jer je ovdje svršetak svakoga čovjeka. Tko još živi, prima to k srcu.

Propovjednik 7:2

MNOGI se svjetski vođe, uz sve svoje dužnosti i odgovornosti, suočavaju s jednom grubom stvarnošću: planiranjem vlastita sprovoda. Time se njihova država unaprijed priprema kako će obilježiti njihov život kad umru. Jednog su takvog vođu pitali nije li čudno planirati vlastitu komemoraciju. On je samo rekao: »Čovjek se s vremenom navikne.« Povjesničari će pisati o njihovoj ostavštini, no predsjednici i kraljevske obitelji već unaprijed odlučuju o detaljima i običajima vlastita ispraćaja i kako i po čemu će ih pamtiti.

Smrt je ozbiljna stvarnost s kojom se svi moramo suočiti. Kralj Salomon, koji je tražio smisao života u užicima, radu i znanju, na kraju je ostao praznih ruku i rekao: »Bolje je ići u kuću žalosti nego u kuću gošćenja…« (r. 2). Teške i neugodne situacije često nam daju jasniju sliku nego sretni trenuci. Kad se suočimo sa smrti, lakše se pripremamo za ono što dolazi poslije. Isti redak dodaje da je smrt »svršetak svakoga čovjeka. Tko još živi, prima to k srcu.« O tome vrijedi razmišljati .

Ta priprema započinje prihvaćanjem oproštenja grijeha koje nam daje Isus – onaj koji je umro za nas i uskrsnuo. Smrt je ušla u svijet kad je prvi čovjek Adam bio neposlušan Bogu, a mi smo nastavili tim putem. Ali »kako u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti« – svi koji mu pripadaju (1 Korinćanima 15:22). – Anne Cetas

Bože, hvala ti za obećanje vječnog života Kristu.