⁶ Tada pristupiše Judini sinovi k Jošui u Gilgalu i Kaleb, sin Jefuneov, Kenižanin, reče mu: »Ti znaš što je odredio Gospodin Mojsiju, čovjeku Božjemu, za me i za te u Kadeš Barnei. ⁷ Bilo mi je četrdeset godina kad me posla Mojsije, sluga Gospodnji, iz Kadeš Barne da uhodim zemlju, i donesoh mu izvještaj, kako sam mislio u svom srcu. ⁸ A moji drugovi, koji su išli sa mnom, uplašiše srce narodu, ali ja sam bio posve na strani Gospodina, Boga svojega. ⁹ I zakle se Mojsije onoga dana: Zemlja na koju je stupila tvoja noga pripast će tebi i tvojim sinovima kao baština u vječna vremena, jer si posve stupio na stranu Gospodina, Boga mojega. ¹⁰ I Gospodin me, kako vidiš, po svom obećanju sačuva u životu punih četrdeset i pet godina, od vremena kad Gospodin reče Mojsiju onu riječ, dok je Izrael išao po pustinji i sad, eto, imam osamdeset i pet godina. ¹¹ Danas sam još krepak kao onda kad me je Mojsije poslao. Moja je snaga danas još kao onda kad se je trebalo boriti, i dolaziti i odlaziti. ¹² Zato mi daj sada tu gorovitu zemlju, za koju je onda govorio Gospodin! Jer ti si sam onda čuo da su tamo Anakovci i veliki utvrđeni gradovi. Možda je Gospodin sa mnom, i ja ću ih moći protjerati kako je to obećao Gospodin.«
¹³ Tada ga Jošua blagoslovi i dade Kalebu, Jefuneovu sinu, Hebron kao baštinu. ¹⁴ Zato pripada Hebron Kalebu, Jefuneovu sinu, Kenižaninu, kao baština sve do dana današnjega, jer je naime on svom dušom dizao Gospodina, Boga Izraelova. ¹⁵ Hebron se je prije zvao grad Arbe. Taj je bio najveći čovjek među Anakovcima. I zemlja počinu od rata.