Duhovna stvarnost

Služba žalovanja

by · Published · Updated

Pročitajte: Djela apostolska 7:54 – 8:2

54 Kad to čuše, vrlo se razljutiše, i škrgutali su zubima na nj. 55 A on, pun Duha Svetoga, pogleda na nebo i vidje Božju slavu i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu, 56 i reče: »Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji s desne strane Bogu.« 57 A oni, vičući jakim glasom, zatisnuše svoje uši i navališe jednodušno na nj. 58 Izbaciše ga iz grada i kamenovaše ga. Svjedoci su odložili svoje haljine kod nogu mladića koji se zvao Savao. 59 Tako kamenovaše Stjepana. A on je molio i govorio: »Gospodine Isuse, primi moj duh!« 60 Onda kleče na koljena i povika jakim glasom: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!« I to rekavši usnu.
8
1 A Savao je bio pristao na njegovo umorstvo.
U onaj dan nastade veliko progonstvo Crkve u Jeruzalemu. Svi se razasuše po judejskim i samarijskim krajevima osim apostola. 2 A pobožni ljudi sahraniše Stjepana i obaviše nad njim veliko žalovanje.

A pobožni ljudi sahraniše Stjepana i obaviše nad njim veliko žalovanje.

Djela ap. 8:2

NEKOLIKO mjeseci nakon što su 2002. godine moja sestra Martha i njezin suprug Jim poginuli u nesreći, prijatelj me je pozvao na radionicu u našoj crkvi pod nazivom Rastimo kroz tugovanje. Nevoljko sam pristao otići na prvi sastanak, ali nisam namjeravao doći ponovo. Na moje veliko iznenađenje upoznao sam brižnu skupinu ljudi koji su došli kako bi lakše podijeli gubitak, tražeći pomoć od Boga i drugih. Nastavio sam dolaziti iz tjedna u tjedan napredujući u prihvaćanju svoga gubitka i miru dijeleći s drugima svoju bol.

Poput iznenadnoga gubitka voljene osobe ili prijatelja, smrt Stjepana, gorljiva Isusovog svjedoka, donijela je nevjericu i tugu onima u ranoj crkvi (Djela ap. 7:57-60). Usred progonstva »pobožni ljudi sahraniše Stjepana i prirediše za njim veliku posmrtnu žalost« (8:2, K. S.). Zajedno su učinili dvije stvari: sahranili su Stjepana, što je čin konačnosti i gubitka, i žalovali su za njim, zajedno iskazujući svoju bol.

Kao Isusovi sljedbenici, ne moramo tugovati sami. Iskreno i s ljubavlju možemo tješiti one koji pate, te u poniznosti prihvatiti brigu onih koji nam žele pomoći.

I dok zajedno tugujemo, možemo rasti u razumijevanju i miru koji imamo po Isusu Kristu. On zna svaku našu bol.

– David McCasland

Služba žalovanja s drugima pomaže da zacijele rane našega srca.