Duhovna stvarnost

Slatko i kiselo

by · Published · Updated

Pročitajte: Job 2:1-10

1 A dogodi se jednoga dana da dođoše sinovi Božji i stupiše pred Gospodina. I Sotona se pojavi među njima i stupi pred Gospodina. 2 I Gospodin upita Sotonu: »Odakle dolaziš?« Sotona odgovori Gospodinu: »Prošao sam zemljom i putovao po njoj.« 3 Tada reče Gospodin Sotoni: »Jesi li opazio i mojega slugu Joba? Nema takva čovjeka na zemlji. Pošten je i pravedan, boji se Boga i kloni se zla. I premda si me nagovorio da mu naškodim ni zbog čega, još je uvijek utvrđen u svojoj pobožnosti.« 4 Sotona odvrati Gospodinu: »Kožu za kožu. Sve što ima čovjek daje za svoj život. 5 Ali pruži samo jednom svoju ruku i dotakni se njegovih kostiju i mesa, ne će li otvoreno ustati protiv tebe!« 6 Tada reče Gospodin Sotoni: »Dobro, neka ti je on u vlasti. Samo mu moraš poštedjeti život!«
7 I Sotona ostavi Gospodina i udari Joba zlim prištem od pete do tjemena. 8 A on uze crijep da se njime struže; pritom je sjedio na smetlištu. 9 Tada ga prekori njegova žena: »Držiš li se još uvijek tvrdo svoje pobožnosti? Odreci se Boga pa umri!« 10 A on joj odgovori: »Kao luđakinja brbljaš. Dobro smo primali od Boga, a zla zašto da ne primamo?« Kraj svega toga ne sagriješi Job svojim usnama.

»Dobro smo primali od Boga, a zla zašto da ne primamo?«

Job 2:10

KADA je naš mališan prvi put zagrizao krišku limuna, naborao je nos, isplazio jezik i zažmirio. »Kije-lo«, rekao je.

Nasmijala sam se u sebi, pružila ruku da uzmem limun i bacim u smeće. »Ne!« Bježeći od mene, Xavier je otrčao na drugi kraj kuhinje vičući: »Jos!« Njegova su se usta stisnula pri svakom sočnom zalogaju. Odahnula sam kad mi je pružio koru i otišao svojim putem.

Moje nepce pokazuje moju sklonost slatkim trenucima u životu, a izbjegavanje svega kiselog podsjeća me na Jobovu ženu. Povezuje nas odbojnost prema kiselosti patnje.

Job sigurno nije uživao u patnji ni nevoljama, no i tada je blagoslivljao Boga (pročitajte Job 1:1-22). Kada su prištevi prekrili njegovo tijelo, strpljivo je to podnosio (2:7,8). Žena mu je rekla da se odrekne Boga (r. 9), ali Job je i u nevoljama i patnjama nastavio vjerovati Gospodinu (r. 10).

Prirodno je nastojati izbjeći gorke zalogaje u životu. Možda ćemo biti i u iskušenju ljutiti se na Boga kada patimo. Ali Gospodin nas uči kroz nevolje vjerovati Mu, osloniti se na Njega i predati Mu se dok nam pomaže prebroditi teške trenutke. I poput Joba, ne moramo uživati u patnji da bismo naučili uživati ​​u neočekivanoj slatkosti kiselih trenutaka – čudesnom jačanju svoje vjere.

– Xochitl Dixon

Bog kroz patnje jača našu vjeru.