Dvostruko obećanje

Pročitajte: Izaija 25:1-9

1 Ti si moj Bog, Gospodine!
Tebe slavim. Tvojemu imenu pjevam hvalu.
Jer si učinio čudesna djela,
odluke iz davnoga doba u vjernosti i istini.*
2 Jer si grad pretvorio u ruševinu,
utvrđeno mjesto u razvaline,
palače oholih u izgubljeni grad.
Nikad se više neće sagraditi.
3 Zato te štuju jaki narodi,
boje te se gradovi silnih plemena.
4 Jest, bio si branik malenomu,
branik siromahu u nevolji,
krov od oluje,
sjena od sunčane žege.
Jer je gnjev nasilnika
kao zimski pljusak koji udara o zid,
5 kao sunčana žega nad suhom zemljom.
Jer si ponizio buku oholih.
Kao sjenom oblakâ sunčanu žegu,
tako si ublažio pjevanje nasilnikâ.

6 Pripravit će Gospodin nad vojskama
svim narodima na ovoj gori
gozbu od najljepših jela,
gozbu od najplemenitijih vina,
najboljih, najljepših jela,
najčistijih, najplemenitijih vina.*
7 Uništit će na ovoj gori zastirač,
što zastire sve narode,
pokrivač kojim su pokriveni svi narodi.
8 Uništava smrt zauvijek.
Svemogući Gospodin briše suze sa svakoga lica.
Sramotu svojega naroda ukida za sve zemlje,
jer je rekao Gospodin.
9 Reći će se u onaj dan:
»Gle, ovo je Bog naš,
u kojega se ufamo da će nas spasiti;
ovo je Gospodin u kojega se ufamo!
Veselimo se i radujmo se zbog njegove pomoći!«

Jer si učinio čudesna djela, odluke iz davnoga doba u vjernosti i istini.

Izaija 25:1

PRIJE nekoliko godina Ruth je oboljela od karcinoma pa ne može jesti, piti ni gutati. Jako je oslabjela. Nakon brojnih operacija i tretmana ostala je samo sjena onoga što je nekada bila.

Usprkos svemu, još uvijek može slaviti Boga; njezina vjera je i dalje snažna, a njezina je radost zarazna. Svakog se dana oslanja na Boga i čvrsto vjeruje da će jednoga dana biti kakva je bila. Moli se za ozdravljenje i vjeruje da će Bog odgovoriti – prije ili poslije. Kakva nevjerojatna vjera!

Ruth je objasnila da je ono što drži njezinu vjeru jakom, uvjerenost da Bog ne samo da će ispuniti svoja obećanja u svoje vrijeme nego će se i brinuti o njoj dok se to ne dogodi. To je ista nada kakvu je Božji narod imao dok je čekao da Bog dovrši svoje planove (r. 1), oslobodi ih neprijatelja (r. 2), obriše njihove suze, ukloni njihovu sramotu i On uništi »smrt zauvijek« (r. 8).

U međuvremenu, Bog je svojem narodu bio »krov od oluje, sjena od sunčane žege« (r. 4). Tješio ih je u njihovim kušnjama, dao im snagu da izdrže i sigurnost da je s njima.

To je dvostruko obećanje koje i mi imamo – nadu izbavljenja jednoga dana i Njegovu utjehu, jakost i zaklon do kraja života.

– Leslie Koh

Pouzdanje u Božju vjernost može odagnati naš strah.