Pročitajte: Izaija 49:14-16

Kad su se bogobojazni međusobno savjetovali… napisala se knjiga spomenica pred njim za one koji se boje Gospodina i štuju Njegovo ime.

Malahija 3:16

PRIJE nekoliko godina proveo sam tjedan dana sa sinovima na napuštenom ranču na rijeci Salmon, idahoškoj Rijeci bez povratka. Istražujući ranč, jednog sam dana došao do staroga groba s drvenim nadgrobnim spomenikom. Ma što da je na njemu pisalo, odavno su zbrisali vjetrovi i kiše. Netko je živio i umro, i sada je zaboravljen. To mi se grobno mjesto činilo tužnim. Kada smo se vratili kući, nekoliko sam sati čitao o povijesti staroga ranča i toga područja, ali nisam mogao naći podatke o osobi koja je tamo pokopana.

Kažu da najbolje među nama pamte sto godina. Nas ostale brzo zaborave. Sjećanje na prošle naraštaje, kao i spomenici, brzo izblijede. Ipak, naša se ostavština prenosi kroz Božju obitelj. To koliko smo ljubili Boga i druge, živi i dalje. U Malahiji 3:16,17 piše da je napisana »knjiga spomenica pred njim za one koji se boje Gospodina i štuju Njegovo ime. ‘Oni pripadaju Meni kao Moja svojina’, veli Gospodin nad vojskama, ‘u dan što ga spremam! Kao svojina Moja!’«

Pavao kaže za Davida da je »u svome naraštaju služio naumu Božjem« i usnuo (Djela ap. 13:36). Zato i mi volimo Gospodina i služimo Mu u svome naraštaju, a sjećanje prepustimo Njemu. »Oni propadaju meni«, kaže Gospodin.

– David H. Roper

Živjeti za Gospodina je naša trajna ostavština.