Tada sam zazvao, Gospodine, Tvoje ime iz dubine jame.

Tužaljke 3:55

POSJET Nacionalnom parku Clifton Heritage u Nassau, na Bahamima, vraćanje je u mračno razdoblje povijesti. Tamo gdje kopno dodiruje more započinju kamene stepenice koje vode do vrha litice. Robovi brodovima dovezeni na Bahame u osamnaestom stoljeću penjali bi se tim stepenicama, često za sobom ostavljajući obitelji, i započinjali život ispunjen patnjom i zlostavljanjem. U znak sjećanja na njih na vrhu je postavljen spomenik. Stabla cedrova orezana su tako da predstavljaju žene koje gledaju preko pučine prema domovini i članovima obitelji koje su izgubile. Svaka od njih na sebi ima ožiljke kapetanova biča .

Te skulpture žena koje su tužne i oplakuju izgubljeno podsjećaju me da je važno prepoznati nepravde u svijetu, i zbog njih tugovati. To ne znači biti bez nade; naprotiv, to znači biti iskren prema Bogu. To bi trebao biti stav kršćana; oko četrdeset posto psalama su tužaljke, a u knjizi Tužaljki Božji narod vapi Bogu nakon što su ih uništili osvajači (r. 55).

Oplakivanje ili jadanja opravdani je odgovor na patnju i stavlja Boga u kontekst patnje i nevolje. U konačnici, to znači nadati se: kad se jadamo da nešto nije dobro, tada sebe i druge potičemo na traženje promjene. Zbog toga je spomenuti park u Nassau nazvan »Postanak« – mjesto oplakivanja prepoznato je kao mjesto novih početaka.

– Amy Peterson

Bog može iz jadikovanja učiniti nešto novo.