Morate se opustiti!
Pročitajte: Psalam 116:1-9
jer čuje vapaj moje molitve.
2 Jer prignu k meni uho svoje
u dane kada ga zazvah.
3 Okovi smrti stegoše me,
spopadoše me tjeskobe Podzemlja;
u tugu i žalost upadoh.
4 Tada zazvah ime Gospodnje:
»O, Gospode, spasi život moj!«
5 Milostiv je Gospod i pravedan;
Bog je naš sažaljiv.
6 Čuva Gospod jednostavne:
bijedan sam bio, on me spasi.
7 Vrati se, dušo moja, u svoj mir,
jer ti Gospod učini dobro!
8 On izbavi moj život od smrti,
moje oči od suza, noge moje od pada.
9 Hodit ću pred licem Gospodnjim
u zemlji živih.
Vrati se, dušo moja, u svoj mir, jer ti Gospod učini dobro!
Psalam 116:7
»MORAŠ se opustiti«, kaže liječnik odlučno ozlijeđenom albatrosu Wilburu u Disneyjevu filmu Spasitelji u Australiji. »Opustiti? Opušten sam!« vidno neopušteni Wilbur odgovara sarkastično dok njegova panika raste. »Da sam opušteniji, bio bih mrtav!«
Čini vam se poznatim? Uzmu li se u obzir način liječenja i svi oni zastrašujući instrumenti, Wilburova zabrinutost izgleda opravdanom. No, scena je smiješna jer pokazuje kako se ponašamo kada smo u panici – bez obzira na to je li ono s čime se suočavamo zaista opasno po život.
Kada smo preplašeni, govoriti nam da se opustimo može se činiti smiješnim. Znam kako je to kada me počinju stezati »okovi smrti« (r. 3). Želudac mi ste stisne i jedino što želim je boriti se, ne opustiti.
Pa ipak… u većini slučajeva moji panični pokušaji da se branim samo povećavaju tjeskobu i strah me paralizira. Ali kada si, iako nevoljko, dopustim osjetiti svoju bol i predam je Bogu (r. 4), događa se nešto iznenađujuće. Čvor u mojem želucu popušta i vraćam se »u svoj mir« (r. 7).
I dok nas okružuje umirujuća prisutnost Duha, više razumijemo bit Evanđelja: da se najbolje borimo kada se predamo, i svu svoju brigu prebacimo na Njega! (1 Petrova 5:6,7)
– Monica Brands
Bože, daj da Ti vjerujemo kad nas je strah.