U sadašnjosti s Bogom
Pročitajte: Psalam 102:12-14,19-29
a ja se sušim kao trava.
13 A ti, Gospode, stoluješ dovijeka
i spomen na te ostaje od koljena do koljena.
14 Ti ćeš ustati i smilovati se Sionu;
vrijeme je da mu se smiluješ, došao je čas!
19 Nek se napiše ovo za budući naraštaj,
nanovo stvoren narod nek hvali Gospoda:
20 »Jer Gospod je pogledao sa svoga uzvišenog Svetišta,
s neba na zemlju gleda,
21 da čuje jecanje zasužnjenih,
da oslobodi sinove smrti;
22 da se navješćuje na Sionu ime Gospodnje
i njegova slava u Jeruzalemu,
23 kad se zajedno skupe narodi
i kraljevstva da služe Gospodu.«
24 On putem slomi snagu moju,
skratio je moje dane.
25 Rekoh: »Bože moj, ne uzimaj me u polovini mojih dana!
Tvoje godine traju za sva pokoljenja.«
26 U početku utemeljio si zemlju,
i nebo je djelo ruku tvojih.
27 Oni će proći, a ti ostaješ.
Svi će ostarjeti kao haljina;
kao odjeću ti ih promijeniš i oni se raspadnu.
28 A ti ostaješ isti
i godine tvoje nemaju kraja.
29 I sinovi tvojih slugu imat će prebivalište;
njihovo potomstvo učvrstit će se pred tobom.
I sinovi tvojih slugu imat će prebivalište; njihovo potomstvo učvrstit će se pred tobom.
Psalam 102:29
U knjizi Kršćanstvo C. S. Lewis je napisao: »Gotovo bi se sigurno moglo reći da se Bog ne nalazi u vremenu. Njegov život se ne sastoji od niza trenutaka. Ako se u 22:30 sati milijuni obraćaju Bogu… Taj i svaki drugi trenutak od početka svijeta, za Njega je uvijek sadašnjost.« Pa ipak, čekanje se uvijek čini beskonačnim. I dok učimo pouzdavati se u Boga, vječnog tvorca vremena, možemo prihvatiti činjenicu da je naše krhko postojanje sigurno u Njegovim rukama.
U 102. psalmu psalmist očajava jer su njegovi dani »k’o udaljena sjena« i on se suši kao trava, dok Bog ostaje »dovijeka« (r. r. 12,13). Umoran od patnje, izjavljuje: »A Ti, Gospode, stoluješ dovijeka« (r. 13). Tvrdi da Božja moć i postojano suosjećanje seže preko njegova osobnog trajanja (r. r. 14-19). Čak i u svome očaju (r. r. 20-25), psalmist se usredotočuje na snagu Boga kao Stvoritelja (r. 26). Iako će Njegovo stvorenje proći, Njegove godine »nemaju kraja« (r. r. 27,28).
Kad se čini da je vrijeme stalo ili se polagano vuče, skloni smo optužiti Boga da kasni ili ne mari. Postajemo nestrpljivi i frustrirani ako stojimo na mjestu. Zaboravljamo da je On odabrao svaki kamen na putu koji nam je namijenio i nikada nas ne prepušta samima sebi. Dok živimo vjerujući u Božju prisutnost, možemo hodati u sadašnjosti s Bogom.
– Xochitl Dixon
Naučimo živjeti s Bogom u sadašnjem trenutku.