Proglasite slobodu
24. studenoga
On me poslao da... navijestim zarobljenima slobodu, vezanima otkupljenje...
Izaija 61:1
Izaija 61:1
Kada divota nestane
Pročitajte: Tužaljke 3:13-24
13 Proboo mi je bubrege strijelama
iz svojega tobolca.
14 Postao sam podsmijeh svemu svojemu narodu,
njihovo ruglo svaki dan.
15 Nasitio me gorčinom,
dao mi da pijem pelin.
16 Polomio mi zube kamenjem,
dao mi pepeo da jedem.
17 Uzeo si mir mojoj duši,
zaboravio sam sreću.
18 Rekoh: »Ode mi život
i moje ufanje u Gospodina.«
19 Spomeni se moje nevolje,
moga tumaranja, gorkoga pelina!
20 Mnogim mudrovanjem
skučena je u meni moja duša.
21 Ovo ću pomisliti u sebi,
iz toga ću crpsti ufanje:
22 Milost je Gospodnja da nismo sasvim uništeni,
neiscrpno je njegovo milosrđe.
23 Ponavlja se svako jutro.
Vrlo je velika tvoja vjernost.
24 Velim: »Gospodin je moj dio;
zato se ufam u njega.«
iz svojega tobolca.
14 Postao sam podsmijeh svemu svojemu narodu,
njihovo ruglo svaki dan.
15 Nasitio me gorčinom,
dao mi da pijem pelin.
16 Polomio mi zube kamenjem,
dao mi pepeo da jedem.
17 Uzeo si mir mojoj duši,
zaboravio sam sreću.
18 Rekoh: »Ode mi život
i moje ufanje u Gospodina.«
19 Spomeni se moje nevolje,
moga tumaranja, gorkoga pelina!
20 Mnogim mudrovanjem
skučena je u meni moja duša.
21 Ovo ću pomisliti u sebi,
iz toga ću crpsti ufanje:
22 Milost je Gospodnja da nismo sasvim uništeni,
neiscrpno je njegovo milosrđe.
23 Ponavlja se svako jutro.
Vrlo je velika tvoja vjernost.
24 Velim: »Gospodin je moj dio;
zato se ufam u njega.«
Milost je Gospodnja da nismo sasvim uništeni, neiscrpno je njegovo milosrđe.
Tužaljke 3:22
NIKADA neću moći vratiti divotu koja je bila naša kći Melissa. Polako blijede iz moga sjećanja sretna vremena kada smo ju gledali kako radosno igra odbojku u srednjoj školi. I ponekad je teško sjetiti se sramežljivog osmijeha zadovoljstva koji bi ozario njezino lice svaki put kada smo kao obitelj radili nešto zajedno. Kada je poginula u dobi od samo sedamnaest godina spustio se zastor na radost koju smo osjećali kada je bila s nama.
U Tužaljkama vidimo da je Jeremiji bilo jasno da srce može biti slomljeno. »Ode mi život i moje ufanje u Gospodina« (r. 18). Njegova se situacija razlikovala od vaše i moje. On je propovijedao Božji sud i vidio je pad Jeruzalema. Divota je nestala jer se osjećao poraženim (r. 12), odbačenim (r. 14) i napuštenim od Boga (r. r. 15-20).
Ali to nije kraj njegove priče. Ponovo ga je obasjalo svjetlo. Jeremija, opterećen i slomljen izjavljuje: »Ovo ću pomisliti u sebi, iz toga ću crpiti ufanje« (r. 21) – ufanje koje dolazi iz spoznaje da je »neiscrpno Njegovo milosrđe« (r. 22). I to je ono čega se trebamo sjetiti kada divota nestane: Božje suosjećanje nikada ne prestaje, »ponavlja se svako jutro« (r. r. 22,23).
– Dave Branon
Čak i u našim najmračnijim danima Božja se vjernost uspijeva probiti do nas.