Ne malakšemo
23. studenoga
2 Korinćanima 4:1
by Duhovna stvarnost · Published · Updated
Pročitajte: Poslanica Efežanima 2:1-5,11-13
Bili ste u ono vrijeme udaljeni od Krista… niste imali nade i bili ste bez Boga na svijetu.
Efežanima 2:12
»Ležim na krevetu pijan i očajan«, napisao je Malcolm Muggeridge, novinar i pripadnik britanske obavještajne službe, nakon posebno turobne večeri tijekom Drugoga svjetskog rata. Bio sam »sam u svemiru, u vječnosti, bez tračka svjetla«. U takvu je stanju učinio jedino što je imalo smisla, pokušao se utopiti. Odvezao se do obližnje obale Madagaskara i počeo plivati prema pučini dok nije bio potpuno iscrpljen. Pogledao je natrag i opazio svjetla u daljini. Bez njemu jasnog razloga zaplivao je prema svjetlima. Unatoč umoru, sjeća se »neizmjerne radosti«.
Muggeridge nije točno znao kako, ali znao je da ga je Bog dotakao u tom mračnom trenutku, dajući mu nadu koja je mogla biti jedino nadnaravna. Apostol Pavao je često pisao o takvoj nadi. U Poslanici Efežanima napisao je da je, prije nego što je upoznao Krista, svatko od nas mrtav »zbog svojih prijestupa i grijeha… bez Boga u svijetu« (2:1,12). »Ali Bog koji je bogat u milosrđu… oživje s Kristom nas koji smo bili mrtvi« (r. r. 4,5).
Ovaj nas svijet pokušava odvući u dubine, ali nema razloga za očaj. Kao što je Muggeridge rekao o svom plivanju u moru: »Postalo mi je jasno da ne postoji mrak, samo mogućnost da izgubim iz vida svjetlo koje svijetli vječno.«
– Tim Gustafson
Oče, ispuni nas nadom, svojom svjetlošću i radošću.
23. studenoga
21. studenoga
19. studenoga