Ne malakšemo
23. studenoga
Zato ne malakšemo, jer imamo ovu službu zbog milosrđa koje nam je iskazano.
2 Korinćanima 4:1
2 Korinćanima 4:1
Kako sam dospjela tu?
Pročitajte: Job 2:1-10
1 A dogodi se jednoga dana da dođoše sinovi Božji i stupiše pred Gospodina. I Sotona se pojavi među njima i stupi pred Gospodina. 2 I Gospodin upita Sotonu: »Odakle dolaziš?« Sotona odgovori Gospodinu: »Prošao sam zemljom i putovao po njoj.« 3 Tada reče Gospodin Sotoni: »Jesi li opazio i mojega slugu Joba? Nema takva čovjeka na zemlji. Pošten je i pravedan, boji se Boga i kloni se zla. I premda si me nagovorio da mu naškodim ni zbog čega, još je uvijek utvrđen u svojoj pobožnosti.« 4 Sotona odvrati Gospodinu: »Kožu za kožu. Sve što ima čovjek daje za svoj život. 5 Ali pruži samo jednom svoju ruku i dotakni se njegovih kostiju i mesa, ne će li otvoreno ustati protiv tebe!« 6 Tada reče Gospodin Sotoni: »Dobro, neka ti je on u vlasti. Samo mu moraš poštedjeti život!«
7 I Sotona ostavi Gospodina i udari Joba zlim prištem od pete do tjemena. 8 A on uze crijep da se njime struže; pritom je sjedio na smetlištu. 9 Tada ga prekori njegova žena: »Držiš li se još uvijek tvrdo svoje pobožnosti? Odreci se Boga pa umri!« 10 A on joj odgovori: »Kao luđakinja brbljaš. Dobro smo primali od Boga, a zla zašto da ne primamo?« Kraj svega toga ne sagriješi Job svojim usnama.
7 I Sotona ostavi Gospodina i udari Joba zlim prištem od pete do tjemena. 8 A on uze crijep da se njime struže; pritom je sjedio na smetlištu. 9 Tada ga prekori njegova žena: »Držiš li se još uvijek tvrdo svoje pobožnosti? Odreci se Boga pa umri!« 10 A on joj odgovori: »Kao luđakinja brbljaš. Dobro smo primali od Boga, a zla zašto da ne primamo?« Kraj svega toga ne sagriješi Job svojim usnama.
Dobro smo primali od Boga, a zla zašto da ne primamo?
Job 2:10
TIFFANI se probudila u mrklome mraku. Još uvijek vezana sigurnosnim pojasom čvrsto je spavala dok su ostali putnici već napustili zrakoplov koji je bio parkiran na svojemu mjestu. Zašto ju nitko nije probudio? Kako je dospjela tu? Tresla je glavom i pokušala se sjetiti.
Jeste li se našli na mjestu koje niste očekivali? Premladi ste da biste imali tu bolest i nema lijeka. Ako je vaša posljednja procjena bila izvrsna; zašto su vas smijenili? Uživali ste u najboljim godinama svog braka. Sada počinjete ispočetka, kao samohrani roditelj i radite pola radnog vremena.
Kako sam dospio tu? Možda se to pitao i Job dok je »sjedio na smetlištu« (r. 8). Ostao je bez djece, imovine i zdravlja – u trenutku. Nije imao pojma kako je dospio tu; znao je samo da se mora sjetiti. I sjetio se.
Sjetio se svoga Stvoritelja i Njegove dobrote. Rekao je svojoj ženi: »Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?« (r. 10, K. S.) Sjetio se da može računati na Njegovu vjernost. Naricao je. Vikao je i tugovao u nadi: »Ali znam sigurno da moj Otkupitelj živi« i »iz svojega vlastitog mesa gledat ću Boga« (19:25,26). Job je sačuvao nadu jer se sjetio kako je priča započela i kako će završiti.
– Mike Wittmer
Oče, Tebe ne iznenađuje to što iznenađuje nas. Bio si dobar prije i ostaješ dobar sada.