U naše oluje

Pročitajte: Evanđelje po Marku 4:35-41

35 Podvečer onoga dana reče im: »Prijeđimo na drugu obalu.« 36 Otpustiše narod i uzeše njega sa sobom, onako kako je bio u lađici. I druge su lađice išle s njim. 37 Tada se podiže silna bura. Valovi su udarali u lađicu, i ona se je već počela puniti vodom. 38 A on je spavao otraga u lađici na jastuku. Tada ga probudiše i povikaše: »Učitelju, zar ti ne mariš što ginemo?« 39 On ustade, zapovjedi vjetru i reče moru: »Umukni! Budi mirno!« Utihnu vjetar, i nastade velika tišina. 40 Tada im reče: »Što ste tako plašljivi? Zar još uvijek nemate vjere?« 41 Oni se vrlo uplašiše i rekoše jedan drugome: »Tko je ovaj da ga slušaju i vjetar i more!«

On ustade, zapovjedi vjetru i reče moru: »Umukni! Budi mirno!«

Marko 4:39

VJETAR je zavijao, munje su bljeskale, valovi su se rušili. Mislio sam da ću umrijeti. Djed, baka i ja pecali smo na jezeru, no predugo smo ostali. Dok je sunce zalazilo, snažna oluja preplavila je naš mali čamac. Djed mi je rekao da sjednem naprijed da se ne prevrnemo. Bilo me je užasno strah i počeo sam se moliti. Imao sam četrnaest godina.

Zamolio sam Boga za njegovu sigurnost i zaštitu. Oluja nije oslabjela, ali mi smo uspjeli nekako stići do obale. Ni danas ne znam jesam li ikada iskusio snažniju Božju prisutnosti nego one olujne noći.

Isusu oluje nisu nepoznate. U 4. poglavlju Evanđelja po Marku rekao je svojim učenicima: »Prijeđimo na drugu obalu« (r. 35). Ubrzo se podigao snažan vjetar i lađica se počela puniti vodom. Oluja je te noći stavila na kušnju te iskusne ribare. I oni su mislili da će umrijeti. No Isus je smirio vjetar, a zatim poveo svoje učenike u dublju vjeru.

Isus i nas poziva da se pouzdamo u njega u svojim olujama. Ponekad učini čudo i smiri vjetrove i valove. Ponekad učini nešto jednako čudesno: smiri naša srca i pomogne nam da mu vjerujemo. Traži od nas da se odmorimo vjerujući da on ima moć reći moru: »Umukni! Budi mirno!«

– Adam Holz

Isuse, ti smiruješ svaku duhovnu oluju. Kad bjesni u meni, reci i mojoj duši: Budi mirna!