Duhovna stvarnost

Početi plesati

by · Published · Updated

Pročitajte: Prva poslanica Korinćanima 15:35-44

35 Ali će netko reći: kako mrtvi uskrsavaju? U kakvu tijelu dolaze? 36 Bezumniče, ono što ti siješ, ne će oživjeti, ako ne umre. 37 I što siješ ne siješ tijelo koje će biti, nego golo zrno, bilo pšenično ili bilo koje drugo. 38 A Bog mu daje tijelo kakvo hoće, i svakom sjemenu njegovo tijelo. 39 Nije svako tijelo isto tijelo, nego je drugo čovječje, a drugo je stoke, drugo ptičje, a drugo riblje. 40 Postoje nebeska tjelesa i zemaljska tjelesa; ali drugačiji sjaj pripada nebeskima, a drugačiji zemaljskima. 41 Drugačiji je sjaj sunca, a drugačiji sjaj mjeseca, i drugačiji sjaj zvijezda jer se zvijezda od zvijezde razlikuje po sjaju. 42 Tako je i s uskrsnućem mrtvih. Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti. 43 Sije se u sramoti, uskrsava u slavi; sije se u slabosti, uskrsava u sili; 44 sije se tjelesno tijelo, uskrsava duhovno tijelo. Ako postoji tjelesno, postoji i duhovno.

Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti.

1 Korinćanima 15:42

NA rado gledanoj videosnimci elegantna starija žena sjedi u invalidskim kolicima. Nekada poznata balerina, Marta González Saldaña danas boluje od Alzheimerove bolesti. No, kad začuje prve taktove baleta Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog, dogodi se nešto čudesno. Prateći glazbu njezine se krhke ruke polako podižu; i kad zatrube prve trube, ona počinje plesati u kolicima. Iako joj um i tijelo propadaju, njezin je talent još uvijek tu.

Razmišljajući o tome, sjetio sam se Pavlova učenja o uskrsnuću u 15. poglavlju Prve poslanice Korinćanima. Uspoređujući naša tijela sa sjemenom koje mora biti zakopano prije nego što nikne i postane biljka, on kaže da, iako naša tijela mogu propasti zbog starosti ili bolesti, mogu biti izvor sramote i biti slomljena slabošću, tijela vjernika bit će podignuta kao neraspadljiva, puna slave i sile (r. 42-44). Baš kao što postoji organska veza između sjemena i biljke, nakon uskrsnuća mi ćemo biti ‘mi’, naše osobnosti i talenti netaknuti, ali cvjetat ćemo kao nikada prije.

Kad je začula melodiju Labuđeg jezera, Marta je isprva izgledala potišteno, možda svjesna onoga što je nekada bila i što više ne može biti. No tada joj prilazi muškarac i uhvati ju za ruku. Tako će biti i nama. Na zvuk trube (r. 52), ruka će se ispružiti prema nama i mi ćemo ustati i zaplesati kao nikada prije.

– Sheridan Voysey

U budućnosti ništa neće biti izgubljeno, samo vraćeno.