Velikodušnost i radost
6 Tada darovaše dragovoljno obiteljski poglavari, knezovi plemena Izraelovih, tisućnici i stotnici, i činovnici u kraljevoj službi. 7 Oni dadoše za gradnju Božjega Hrama pet tisuća talenata zlata, deset tisuća darika, deset tisuća talenata srebra, osamnaest tisuća talenata mjedi i sto tisuća talenata željeza. 8 Tko je imao dragoga kamenja predade ga za blago Gospodnjega hrama Geršonovcu Jehielu. 9 Narod se radovao dragovoljnim darovima jer su pobožnim srcem dragovoljno prinosili Gospodinu svoje darove. I kralj se David veoma radovao.
Narod se radovao dragovoljnim darovima jer su pobožnim srcem dragovoljno prinosili Gospodinu svoje darove.
1 Ljetopisa 29:9
STRUČNJACI se slažu da postoji veza između velikodušnosti i radosti: oni koji svoj novac i vrijeme daju drugima, sretniji su od onih koji to ne čine. To je jednog psihologa navelo na zaključak: »Prestanimo razmišljati o davanju kao moralnoj obvezi i počnimo o tome razmišljati kao o izvoru užitka.«
Iako nas davanje može učiniti sretnima, treba li sreća biti cilj davanja? Ako smo velikodušni prema ljudima ili nečemu drugom samo zbog toga da se osjećamo dobro, što je s težim ili svakodnevnim potrebama koje zahtijevaju našu potporu?
I Sveto pismo povezuje velikodušnost s radošću, ali na drukčiji način. Nakon što je dao svoje bogatstvo za izgradnju hrama, kralj David pozvao je Izraelce da i oni učine tako (r. 1-5). Narod je radosno darovao zlato, srebro, mjed i drago kamenje (r. 6-8). Ali primijetite razlog njihove radosti: »Narod se veselio što su dragovoljno prilagali, jer su prilagali iskrena srca Jahvi…« (r. 9, K. S.). Sveto pismo nam nikada ne govori da dajemo zato što će nas usrećiti, nego da dajemo dragovoljno i svim srcem. Često slijedi radost.
Budimo nesebični prema potrebama drugih. I Isus je dragovoljno dao sebe da zadovolji naše potrebe (2 Korinćanima 8:9).
– Sheridan Voysey
Isuse, hvala ti što si se dragovoljno dao za nas.