¹ Potom reče kralj David svoj općini: »Moj sin Salomon, jedini kojega je Bog izabrao, još je mlad i nježan, a djelo je veliko. Jer nije za čovjeka određen ovaj dvor, nego za Boga, Gospodina. ² I ja svom svojom snagom pripravih za Hram Boga svojega zlata za zlatne posude, srebra za srebrne, mjedi za mjedene, željezo za željezne i drva za drvene, kamena oniksova i crnosjajna i šarolika kamenja za okvire i drugoga dragog kamenja svake vrste i mramora u izobilju. ³ I još iz ljubavi prema Hramu mojega Boga dat ću ono što imam u vlastitom posjedu zlata i srebra, osim svega onoga što sam već pripremio za svetu kuću: ⁴ tri tisuće zlatnih talenata od ofirskoga zlata i sedam tisuća talenata čistoga srebra, da se time oblože zidovi hramskih prostorija ⁵ i za zlatno i srebrno posuđe svake vrste, i za sve radove umjetničkih ruku. Tko je još spreman da koji dar daruje za Gospodina?«
⁶ Tada darovaše dragovoljno obiteljski poglavari, knezovi plemena Izraelovih, tisućnici i stotnici, i činovnici u kraljevoj službi. ⁷ Oni dadoše za gradnju Božjega Hrama pet tisuća talenata zlata, deset tisuća darika, deset tisuća talenata srebra, osamnaest tisuća talenata mjedi i sto tisuća talenata željeza. ⁸ Tko je imao dragoga kamenja predade ga za blago Gospodnjega hrama Geršonovcu Jehielu. ⁹ Narod se radovao dragovoljnim darovima jer su pobožnim srcem dragovoljno prinosili Gospodinu svoje darove. I kralj se David veoma radovao.