Duhovna stvarnost

Iščekivanje

by · Published · Updated

Pročitajte: Evanđelje po Luki 2:25-32,36-38
25 Tada je bio u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. On je bio pravedan i bogobojazan i čekao je Izraelovu utjehu, i Duh Sveti je bio na njemu. 26 Njemu je bio objavio Duh Sveti da ne će vidjeti smrti dok ne vidi Gospodnjega Pomazanika. 27 Ponukan od Duha, dođe u Hram upravo kad doniješe roditelji dijete Isusa da izvrše na njemu propis zakona. 28 Tada ga on uze na ruke te stade slaviti Boga govoreći:
29 »Sada možeš, Gospodine,
u miru otpustiti svoga slugu, po svojoj riječi.
30 Moje oči vidješe spasenje,
31 koje si pripravio pred svima narodima:
32 Svjetlo da prosvijetli neznabošce,
slavu tvoga naroda Izraela.«

36 Tada je bila i proročica Ana, Fanuelova kći, iz Ašerova plemena. Ona je bila poodmaklih godina. Nakon svojega djevojaštva živjela je sedam godina sa svojim mužem 37 i sad je bila udovica od osamdeset i četiri godine. Nikad nije odlazila od Hrama i služila je Bogu postom i molitvom dan i noć.
38 I kako je i ona došla u isto vrijeme, slavila je Boga i govorila o njemu svima koji su čekali otkupljenje Jeruzalema.

I kako je i ona… govorila o njemu svima koji su čekali otkupljenje Jeruzalema.

Luka 2:38

JEDNOGA užurbanog dana prije Božića starija je žena prilazila šalteru prepunoga poštanskog ureda. Promatrajući njezin spor hod, strpljivi ju je poštanski službenik pozdravio: »Pa zdravo, mlada damo!« Njegove su riječi bile prijateljske, ali neki bi mogli pomisliti da je time mislio da je mlađe bolje.

U Bibliji vidimo da i ljudi poodmakle dobi mogu potaknuti nadu. Kad su Josip i Marija donijeli Isusa u Hram da ga »prikažu Gospodinu« (r. 22; Izlazak 13:2,12), dvoje starijih bogobojaznih ljudi iznenada se našlo u središtu pozornosti.

Prvi, Šimun – koji je godinama čekao da vidi Mesiju – uze Isusa u naručje »te stade slaviti Boga govoreći: ‘Sada možeš, Gospodine, u miru otpustiti svoga slugu, po svojoj riječi. Moje oči vidješe spasenje koje si pripravio pred svima narodima…’« (Luka 2:29-31). Zatim im se pridružila proročica Ana »poodmaklih godina« (r. 36). Udovica koja je bila u braku samo sedam godina i do svoje osamdeset i četvrte godine nikad »nije odlazila od Hrama i služila je Bogu postom i molitvom dan i noć«, govorila je o Isusu »svima koji su čekali otupljenje Jeruzalema« (r. 37,38). To dvoje slugu punih nade podsjećaju nas da nikada ne prestanemo čekati na Boga – bez obzira na godine.

– Patricia Raybon

Kada gubimo nadu, podsjetimo se da čekamo Isusa.