Usprkos kušnjama
25. studenoga
Psalam 100:4
by Duhovna stvarnost · Published · Updated
Evo stojim na vratima i kucam:…
Otkrivenje 3:20
U kratkom romanu Knock (Kucanje) Fredric Brown je napisao: »Posljednji čovjek na Zemlji sjedio je sam u sobi. Netko je pokucao na vrata.« Jao! Tko bi to mogao biti i što želi? Koje je tajanstveno biće došlo po njega? Čovjek nije sam.
Nismo ni mi.
Crkva u Laodiceji čula je kucanje na svojim vratima (r. 20). Koje je nadnaravno biće došlo po njih? Ime mu je bilo Isus, »Prvi i Posljednji,… i Živi« (1:17,18). »Njegovo lice bilo je kao što sunce sja u svojoj snazi« (r. 16). Kad je njegov najbolji prijatelj Ivan ugledao njegovu slavu, pao je »do njegovih nogu kao mrtav« (r. 17). Vjera u Krista počinje sa strahom Božjim.
Nismo sami, a i to je utješno. Isus je »odsjaj njegove slave i odraz njegova bića. Zato nosi sve riječju svoje sile« (Hebrejima 1:3). Ipak, Krist ne rabi svoju snagu da nas ubije, već da nas ljubi. Čujte njegov poziv: »Evo stojim na vratima kucam: onome tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću i večerat ću s njim, i on sa mnom« (Otkrivenje 3:20). Naša vjera počinje strahom – Tko je pred vratima? – a završava dobrodošlicom i snažnim zagrljajem.
Isus obećava da će uvijek ostati s nama, čak i ako smo posljednja osoba na zemlji. Hvala Bogu, nismo sami.
– Mike Wittmer
Isuse, »Prvi i Posljednji,… i Živi«, želimo ti dobrodošlicu u svoja srca i živote.
25. studenoga
24. studenoga
23. studenoga
21. studenoga