Ali kada se uplašim, ja se u tebe uzdam.

Psalam 56:4

RUTINSKI liječnički pregled četverogodišnjaka Calvina otkrio je nekoliko neočekivanih mrlja na njegovu tijelu. Tijekom pregleda dobio je injekcije, a mjesto uboda prekriven je zavojem. Kod kuće, kad je došlo vrijeme za uklanjanje maloga ljepljivog zavoja, Calvin je plakao od straha. Nastojeći utješiti svoga sina, otac mu je rekao: »Calvine, znaš da ti nikada ne bih učinio nešto nažao.« Njegov je otac više želio da mu sin vjeruje, nego da se boji.

Četverogodišnjaci nisu jedini koji ‘padaju u nesvijest’ suočeni s nelagodom i strahom. Operacije, bolesti, odvajanje od voljenih osoba, duševni izazovi – i još mnogo toga – potiču naše strahove, uzdahe i plač.

Jedan od Davidovih trenutaka ispunjenih strahom bio je kada se našao na filistejskom području dok je bježao od ljubomornog kralja Šaula. Kad su ga prepoznali, bio je zabrinut što bi mu se moglo dogoditi (1 Samuelova 21:10,11): »David… poboja se vrlo Akiša, gatskoga kralja« (r. 13). Razmišljajući o toj neugodnoj situaciji, David je napisao: »… kad me strah spopadne, u te ću se uzdati… U Boga ja se uzdam i neću se bojati…« (Psalam 56:3,4, K. S.).

Što učiniti kada životni izazovi potaknu naše strahove? Pouzdajmo se u svojega nebeskog Oca.

– Arthur Jackson

Dragi Oče, bojimo se u svojoj ljudskosti i slabosti. Pomogni nam da vidimo i iskusimo tvoju ljubav i brigu.