Za jedno samo molim Gospoda, samo to ištem, da stanujem u kući Gospodnjoj sve dane svoga života…

Psalam 27:4

MNOGI od nas žude za time da pronađu svoj ‘dom zauvijek’. Jedna žena u Somersetu uspjela je u tome – živjela je u svom domu iz djetinjstva 102 godine! Kad se njezina obitelj doselila prije više od jednog stoljeća, kuhinja i zahod bili su vani, a njihovo limeno korito za kupanje visjelo je na zidu.

Razmišljajući o njihovu sigurnom utočištu i svojoj obiteljskoj povijesti, njezin je sin rekao: »Kao djeci život nam je bio fantastičan… svi su bili sretni.« Nažalost, njegova majka mora prodati svoj ‘dom zauvijek’ jer seli u dom za starije.

Razmišljajući o tome gdje bi mogao biti njegov ‘dom zauvijek’, psalmist je podigao pogled da »iskusi Gospodnju dobrotu i gleda njegov Hram« (r. 4). Nakon toga se pomolio: »Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u Domu Jahvinu… i Dom njegov gledam« (r. 4, K. S.). Za razliku od cigli i žbuke, koji se mogu raspasti ili ih je teško održavati, Gospodin je naš pravi ‘dom zauvijek’. Od djetinjstva do starosti i do same vječnosti, on će nas zakloniti u »skrovištu svoga šatora« (r. 5).

Uvijek možemo doći Gospodinu, danju ili noću, kada smo dobro ili u nevolji. On je utočište za kojim žude naša srca, koje nikada nećemo morati napustiti. David pjeva: »… i stanovat ću u kući Gospodnjoj dok živim« (Psalam 23:6).

– Chris Wale

Bože, tvoja prisutnosti je mjesto gdje zaista pripadamo.