Reći da vjerom
32 Tada iznesoše pred sinove Izraelove neistinu o zemlji koju su bili uhodili. Pripovijedali su: »Zemlja koju prođosmo i uhodismo jest zemlja koja ždere svoje stanovnike. Svi ljudi što ih tamo vidjesmo, neobično su veliki. 33 Vidjesmo tamo i divove, Anakove sinove od divovskoga roda. Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci. A tako smo se morali i mi njima činiti.«
14
Pobuna i kazna
1 Tada sva općina podiže viku i graju, i narod je plakao one noći. 2 Svi su sinovi Izraelovi mrmljali protiv Mojsija i Arona. I sva se općina tužila pred njima: »O, da smo bili pomrli u egipatskoj zemlji ili ovdje u pustinji! O, da smo mrtvi! 3 Zašto da nas vodi Gospodin u tu zemlju? Zar da i ginemo od mača? Zar da naše žene i sitna djeca postanu drugima roblje? Ne bi li bolje bilo za nas da se vratimo u Egipat?« 4 A rekoše među sobom: »Mi ćemo izabrati sebi vođu i vratiti se u Egipat!«
5 Tada Mojsije i Aron padoše ničice pred svom sabranom općinom sinova Izraelovih. 6 A Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, koji su također bili uhodili zemlju, razdriješe svoje haljine 7 i rekoše svoj općini sinova Izraelovih: »Zemlja koju prođosmo da bismo je uhodili jest zemlja doista vrlo dobra. 8 Ako nam je Gospodin milostiv, on će nas dovesti u tu zemlju i dat će nam je, zemlju u kojoj teče mlijeko i med. 9 Samo se ne bunite protiv Gospodina i ne bojte se stanovnika te zemlje! Jer ćemo ih posve istrijebiti. Odstupila je od njih njihova zaštita. A s nama je Gospodin. Ništa ih se ne bojte!«
A s nama je Gospodin.
Brojevi 14:9
NA pitanje bih li prihvatila novu odgovornost na poslu, htjela sam reći ne. Pomislila sam na izazove i osjećala sam se nesposobnom nositi se s njima. Ali dok sam se molila i tražila vodstvo u Bibliji i od drugih vjernika, shvatila sam da me Bog poziva da kažem da. Bila sam uvjerena u njegovu pomoć i prihvatila sam zadatak, ali još uvijek s nekim strahom.
Vidim sebe u Izraelcima i deset špijuna koji su odustali od osvajanja Kanaana (Brojevi 13:27-29,31-33; 14:1-4). I oni su vidjeli poteškoće, pitajući se kako mogu poraziti te moćne narode i pokoriti njihove utvrđene gradove. Činilo im se da su »prema njima kao skakavci« (13:33). Izraelci su gunđali: »Zašto da nas vodi Gospodin u tu zemlju? Zar da i ginemo od mača?« (14:3)
Samo su se Kaleb i Jošua sjetili da je Bog već obećao da će predati Kanaan svom narodu (Postanak 17:8; Brojevi 13:2). Crpili su hrabrost iz njegova obećanja, a nevolje gledali u svjetlu Božje prisutnosti. S poteškoćama su se suočavali njegovom snagom, a ne svojom (Brojevi 14:6-9).
Zadatak koji mi je Bog dao nije bio lak, ali on mi je pomogao u tome. Iako nećemo uvijek biti pošteđeni poteškoća, možemo se – poput Kaleba i Jošue – suočiti s njima znajući: »A s nama je Gospodin« (r. 9).
– Karen Huang
Dragi Bože, u izazovima života pomogni nam vjerovati tebi svim srcem i ne oslanjati se na vlastitu snagu.