… jer je ovo što se vidi prolazno, a ono što se ne vidi vječno.<br>2 Korinćanima 4:18

… jer je ovo što se vidi prolazno, a ono što se ne vidi vječno.

2 Korinćanima 4:18

BILO je bolno gledati kako moj tata gubi pamćenje. Demencija je okrutna, ljudima oduzima sva sjećanja sve dok potpuno ne iščeznu slike života koji su živjeli. Jedne sam noći sanjala san i vjerujem da me Bog njime htio ohrabriti. U snu je u rukama imao mali kovčeg s blagom. »Sva sjećanja tvog oca pohranjena su ovdje«, rekao mi je. »U međuvremenu ću ih zadržati. Onda ću mu ih jednoga dana, na nebu, vratiti.«

Sljedećih me godina taj san tješio kad god moj tata nije znao tko sam. Podsjećao me da je njegova bolest bila privremena. Budući da je bio Božje dijete, jednoga će dana biti trajno obnovljen.

Pomoglo mi je i prisjetiti se Pavlovih riječi da je naša patnja »sadašnja laka« (r. 17). Apostol nije podcjenjivao patnju; on sam je mnogo patio (r. 7-12). Naglasio je da su u svjetlu vječnosti i buduće slave koja nam pripada u Kristu naše nevolje »malene i neće dugo trajati« (r. 17, Knjiga o Kristu, Novi zavjet živim riječima). Svi veličanstveni blagoslovi koje sada već imamo u Isusu i oni koje ćemo jednoga dana primiti, nadvisit će sve naše nevolje (r. 17).

Zbog Božjih obećanja možemo odlučiti ne klonuti duhom. Čak i dok patimo, svaki dan živimo po vjeri, oslanjajući se na njegova vječna obećanja (r. 18).

– Karen Huang

Oče, hvala ti što naša patnja nema konačnu riječ.