… noge si mi na prostran put izveo.

Psalam 31:9, K. S.

KADA je teolog Todd Billings dobio dijagnozu neizlječivog raka krvi, opisao je svoju neizbježnu smrtnost poput svjetla u udaljenim sobama koja se gase ili trepere. »Kao otac jednogodišnjaka i trogodišnjaka, razmišljao sam o sljedećih nekoliko desetljeća kao o otvorenom prostranstvu, pretpostavljajući da ću vidjeti kako Neti i Nathaniel rastu i sazrijevaju… Ali nakon dijagnoze… slika se suzila.«

Razmišljajući o tim ograničenjima, Billings se osvrnuo na Psalam 31, na to kako je Bog postavio Davida na »prostran put« (r. 9, K. S.). Iako je David govorio o napadima svojih neprijatelja, znao je da je Bog njegovo »utočište« i »stijena zaštitna« (r. 2,3). Ovom pjesmom psalmist je izrazio svoje povjerenje u Boga: »U tvojim je rukama moje vrijeme…« (r. 16).

Billings slijedi Davida polažući svoju nadu u Boga. Iako se ovom teologu, suprugu i ocu slika u životu sužava, slaže se da i on živi na širokom prostoru. Zašto? Zato što Božja pobjeda nad smrću kroz Kristovu žrtvu znači da prebivamo u Kristu, »najširem mjestu koje se može zamisliti«. I dodaje: »Što može biti prostranije od sudjelovanja u njegovu životu po Duhu Svetom?«

U očaju možemo plakati, ali se možemo i uteći Bogu, tražeći da nas izbavi i vodi (r. 2,4).

– Amy Boucher Pye

Nebeski Oče, dopustio si da tvoj Sin umre da nas oslobodiš. Hvala na daru prostranog puta.