17 Kad dođe Isus, ustanovi da je Lazar već četiri dana u grobu.
18 Betanija je bila blizu Jeruzalema, oko petnaest stadija udaljena od njega.
19 I mnogi od Židova bili su došli k Marti i Mariji da ih tješe zbog njihova brata.
20 Kad je Marta čula da dolazi Isus, izađe mu ususret. A Marija je sjedila kod kuće.
21 Onda reče Marta Isusu: »Gospodine, da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat.
22 Ali i sad znam, što god zaišteš od Boga, da će ti Bog dati.«
23 Isus joj reče: »Brat će tvoj uskrsnuti.«
24 Marta mu odvrati: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću u posljednji dan.«
25 Isus joj reče: »Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.
26 I nijedan koji živi i vjeruje u mene, ne će umrijeti dovijeka. Vjeruješ li to?«
27 Ona mu odgovori: »Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji dolazi na ovaj svijet.«
28 I kad to reče, ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj tiho: »Učitelj je ovdje i zove te.«
29 Jedva je ona to čula, ustade brzo i ode k njemu.
30 Isus, naime, nije još bio došao u selo, nego se je još nalazio na onom mjestu gdje ga je bila susrela Marta.
31 Kad Židovi što su bili kod nje u kući vidješe gdje Marija brzo ustade i izađe, pođoše za njom; jer su mislili da ide na grob naricati.
32 Čim Marija dođe na mjesto gdje je bio Isus, i kad ga vidje, pade do njegovih nogu i reče mu: »Gospodine, da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat.«
33 Kad Isus vidje gdje ona plače i gdje plaču Židovi što su bili došli s njom, u duhu se potrese i uzruja.
34 I upita: »Gdje ste ga položili?« Odvratiše mu: »Gospodine, dođi i vidi!«
35 Navrle Isusu suze.
36 Tada rekoše Židovi: »Vidite kako ga je ljubio!«
37 A neki od njih rekoše: »Zar nije mogao on, koji otvori oči slijepcu, učiniti da ovaj ne umre?«
38 Opet duboko potresen dođe Isus na grob. Bila je pećina, i kamen je ležao na njoj.
39 Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Marta, sestra pokojnoga, odvrati mu: »Gospodine, već zaudara, jer već leži četiri dana.«
40 Isus joj reče: »Ne rekoh li ti: Ako vjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju?«
41 Tada odvališe kamen. Isus podiže oči i reče: »Oče, zahvaljujem ti što si me uslišio.
42 Ja sam, istina, znao da me vazda uslišavaš. Ali rekoh zbog mnoštva koje ovdje stoji da vjeruju da si me ti poslao.«
43 Poslije tih riječi povika jakim glasom: »Lazare, izađi van!«
44 I odmah izađe pokojnik, ovijen povojima po rukama i nogama, i lice mu povezano ručnikom. Isus im reče: »Razvežite ga i pustite da ide!«
BIO sam užasnut te subotnje večeri kad sam se morao oprostiti od svojih kćeri. Nisam mislio da će biti tako teško – drugi put prazno gnijezdo. Uostalom, djevojke su prije bile na fakultetu i sada su imale osigurane poslove koje su stvarno željele. No ostaviti ih u dalekom gradu i vratiti se kući u kojoj nema njihovih života – i njihova nereda – duboko me dirnulo.
I Isus je bio svladan osjećajima onoga dana kada se zaputio u posjet Marti i Mariji u Betaniju. Znao je da će Otac preko njega učiniti nevjerojatno čudo (r. 4,11) i uskrisiti njegova prijatelja Lazara iz mrtvih (r. 33,34). Stoga je namjerno odugovlačio na putu prema njima. Čitamo da je ostao »još dva dana u mjestu gdje je bio« (r. 6). Ali kad je stigao, duboko je osjetio njihovu bol i bio je snažno pogođen njihovom tugom. »Isus proplaka« (r. 35, K. S.) možda je najkraći redak u Bibliji, ali je jedan od najdubljih. Isus nije bio slab kada je plakao, samo je izražavao svoju ljudskost i ljubav istodobno pokazujući svoju božanskost i moć kada je uskrisio Lazara.
Stajati u tišini s nekim u boli i liti suze može biti veći čin ljubavi od izgovaranja mnogih riječi. To su moje kćeri znale po mojim suznim očima one večeri. Kakve li utjehe znati da je Bog uz nas, suosjećajući s nama u našim tugama.
