Kao izgubljena ovca ja zalutah: traži slugu svojega… Psalam 119:176

SUPUTNICA Roberta Robinsona počela je pjevušiti pjesmu Dođi do vrela života. Nakon nekog vremena, upitala ga je što misli o toj crkvenoj pjesmi. »Ja sam jadni, nesretni čovjek koji ju je napisao prije mnogo godina«, uzdahnuo je, »i dao bih bogatstvo, da ga imam, da uživam u osjećajima koje sam tada imao.«

Iako je ta anegdota iz osamnaestog stoljeća možda samo predaja, ono što se čini jasnim jest da je Robinson osobno iskusio lutanje o kojemu govori pjesma: »Sklon lutanju, Gospodine, osjećam to. Sklon napuštanju Boga koga volim.« Neko je vrijeme bio pod utjecajem prijatelja koji nisu prihvaćali biblijsko učenje, zbog čega se osjećao izgubljenim i nesigurnim jer se udaljavao od Boga.

Psalmist opisuje nešto slično: »Ko ovca izgubljena ja zalutah: o, potraži slugu svojega…« (r. 176, K. S.). Gospodnji je Zakon bio njegova naslada (r. 172,174). Pa ipak je odlutao.

U svijetu punom praznih obećanja i zbunjujućih želja, možda ćemo i mi odlutati od biblijske istine. Ako se to dogodi i poput Robinsona otkrijemo da je nestala naša radost, psalmist nam pokazuje put natrag: »Neka stigne moj vapaj pred lice tvoje, Gospode… Po svojoj me riječi oslobodi« (r. 169,170). Ma gdje bili, pouzdajmo se u Božje obećanje i zazovimo onoga koji traži i spašava izgubljene (Luka 19:10).

– Chris Wale

Gospodine, uzmi naša srca i zapečati ih za sebe.