Aristotel za stolom
… jer je ovo moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za mnoge, na oproštenje grijeha.
Matej 26:28
ARISTOTEL je rekao da nitko ne može biti prijatelj s bogom. Zašto? Zato što prijateljstvo zahtijeva jednakost, a koji bi se bog odrekao svoga nebeskog statusa i izjednačio s ljudima?
Pitam se što bi Aristotel učinio da je bio prisutan na Posljednjoj večeri (r. 26-35). Jer tamo je Isus – Stvoritelj svega, koji se odrekao svoje jednakosti s Bogom i postao jednak ljudima (Filipljanima 2:6-8; Kološanima 1:16) – rekao svojim učenicima da ih više ne naziva slugama nego prijateljima (Ivan 15:15). Aristotel bi se iznenadio i tko je sjedio za tim stolom. Tu je bio carinik Matej, naklonjen Rimljanima; i Šimun Revnitelj, zelot protivnik Rimljana (Matej 10:3,4); zajedno s Jakovom i Ivanom, »sinovima groma« (Marko 3:17) sjedio je i šutljivi Filip. Zamišljam Aristotela kako zbunjeno promatra kako Isus opisuje malo kruha i vina kao svoje »tijelo« i »krv«, razlomljene i prolivene »na oproštenje grijeha« (Matej 26:26-28). Koji bi bog umro za obične smrtnike, pogotovo one koji će ga uskoro napustiti (r. 56)?
To je jedan od razloga zašto je Večera Gospodnja tako važna i duboka. Kroz Isusa, Bog se sprijateljio s ljudima i omogućio prijateljstvo između vrlo različitih ljudi.
Dok jedemo i pijemo za stolom Gospodnjim, slavimo onoga koji je odredio pravila prijateljstva, ljudska i božanska.
