Vapaj Bogu
moja nutrina gori!
U grudima mi se prevrće srce;
jest, velik je bio moj prkos!
Vani bjesni mač, a unutra smrt.
21 Čuli su kako jecam,
ali ne nađoh nikakva tješitelja.
Svi su moji neprijatelji čuli za moju nesreću,
radosni da si to učinio,
da si poslao dan kojim si zaprijetio.
Neka ih pogodi kao mene!
22 Neka iziđe pred tvoje lice
sva njihova zloća!
Tad učini njima što si učinio meni
za sve moje grijehe,
jer su bezbrojni moji uzdasi,
slabo je moje srce.«
Pogledaj, Gospodine, kako mi je teško; moja nutrina gori! U grudima mi se prevrće srce…
Tužaljke 1:20
POZORNO sam promatrala otvorenje Memorijalnog muzeja 9/11 u New Yorku, ali sam susprezala svoje osjećaje. To se promijenilo kada smo ušli u unutarnji izložbeni prostor koji su kustosi mudro zatvorili od pogleda djece i onih koji su se htjeli zaštititi od potresnih slika. Dok su se redale priče za pričom o slomljenim srcima i gubitcima, preplavila me tuga.
Kada svjedočimo ili se sjećamo takva razaranja i boli, pridružujemo se vapajima onih koji su svoju bol izlijevali Bogu. To uključuje tjeskobne riječi u Tužaljkama, za koje mnogi teolozi vjeruju da ih je prorok Jeremija napisao nakon uništenja Jeruzalema. U čvrsto oblikovanoj strukturi ove pjesme, on izlijeva svoju tugu i žalost zbog Božjeg naroda: »Pogledaj, Jahve, u kakvoj sam tjeskobi, moja utroba strepi, srce mi se u grudima grči…« (r. 20, K. S.). Pa ipak gleda na Boga kao na konačnog suca, znajući da se samo on može nositi s grijesima i uništenjem: »Neka iziđe pred tvoje lice sva njihova zloća!« (r. 22)
Takav iskreni vapaj Bogu može nam pomoći da se uhvatimo ukoštac s bolnim zločinima kao što je ono koje se dogodilo 11. rujna 2001. ili drugim zlodjelima kojima danas svjedočimo. Tražimo od Boga pomoć, nadu, utjehu i pravdu.
– Amy Boucher Pye
Bože istine i ljubavi, znamo da se tvoje srce slama zbog boli u svijetu. Molimo te, izliječi i naše rane.