Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom.

Psalam 23:4, K. S.

KAD je Emma izgubila svoga dvadesetjednogodišnjeg sina Jamesa oboljelog od raka, bilo je prebolno. Ali čak i u njegovim posljednjim danima vidjela je Božju milost prema njima kao obitelji. James je mogao umrijeti kod kuće, okružen svojima najbližima, a između razdoblja pospanosti, podizao je ruke prema nebu dok su se molili s njim. Medicinska sestra koja je bila s njima njihova je prijateljica iz crkve i mogla je pružiti podršku Emmi i kao medicinska sestra i kao sestru u Kristu. Jakov je umro znajući da će vječnost provesti s Isusom. U najmračnijim danima bilo je trenutaka utjehe.

Davidov najpoznatiji psalam odražava to uvjerenje. Prvi dio Psalma 23 zvuči kao idiličan život s Bogom, izraz i tjelesne i duhovne brine za njega: »… ni u čem ja ne oskudijevam… on mi daje odmora… i krijepi dušu moju« (r. 1-3). Ipak, kršćansko iskustvo nas ne štiti od tragedije. David opisuje hodanje u tamnoj guduri, smrtnoj dolini ili dolinom smrti (r. 4), kako je u drugim prijevodima.

Bez obzira na to kako odemo s ove zemlje ili smrt dođe poput nasilnog lopova, možemo reći Bogu s istinskim povjerenjem: »Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni« (r. 4). Iako je smrt zastrašujuća, to nije kraj: mi ćemo prebivati u Jahvinu domu »kroz dane mnoge« (r. 6).

– Tanya Marlow

Ljubljeni Oče, naš Pastiru i Vodiču, budi uz nas danas.