Tada okrenu Ezekija svoje lice k zidu i upravi Gospodinu ovu molitvu.

Izaija 38:2

MOJA prijateljica Christine i njezin muž došli su na večeru kod njezinog tetka i tete kojoj je nedavno dijagnosticiran agresivni oblik raka. Prije nego što su počeli, njezin je tetak upitao: »Želi li netko nešto reći?« Christine se nasmiješila jer je znala da je mislio: »Želi li se netko pomoliti?« On nije bio kršćanin, ali je znao da Christine jest, i to je bio način da ju ohrabri da se moli. Govoreći iz srca, zahvalila je Bogu na njegovoj brizi i zamolila da učini čudo za njezinu tetu.

Kralj Ezekija se razbolio i želio je reći Bogu što mu je na srcu nakon što mu je prorok Izaija prenio poruku da će umrijeti (r. 1). Gorko je plakao: »Ah, Gospodine, spomeni se da sam hodio pred tobom u vjernosti i s nepodijeljenim srcem…« (r. 3) Bio je to iskren, očajnički vapaj za ozdravljenjem. Iako ono ne ovisi našoj dobroti, a Bog ne ozdravlja uvijek, odlučio je produžiti kraljev život za petnaest godina (r. 5). Nakon što se oporavio, Ezekija mu je zahvaljivao i slavio ga (r. 16).

Bog nas poziva da se molimo – bilo da je riječ o hitnoj potrebi ili samo da mu zahvalimo za nešto malo ili značajno. On čuje naše molitve, vidi naše suze i odgovorit će prema svome planu, a na nama je da mirno proživimo »sve svoje godine« s njim (r. 15).

– Anne Cetas

Ljubljeni Oče, hvala ti što želiš čuti što nam je na srcu. Vjerujemo da nam želiš i možeš pomoći.