Bog se nikada ne mijenja
i vapaj moj neka dođe k tebi!
3 Ne sakrivaj svojega lica preda mnom
u dan moje nevolje!
Prigni svoje uho k meni,
u dan kad te zazovem, brzo me usliši!
4 Jer prolaze kao dim moji dani
i kosti moje sagorijevaju kao ugarak.
5 Kao pokošena trava vene ranjeno srce moje
jer svoj kruh zaboravljam jesti.
6 Od snažnih jecaja mojih
prionu mi koža uz kosti.
7 Sličan sam čaplji u pustinji,
postadoh k’o sova na pustim razvalinama.
8 Ja sam bez sna i osamljen,
postadoh kao ptica na krovu.
9 Svaki dan me grde moji neprijatelji,
izrugaju me i proklinju.
10 Jedem pepeo kao kruh
i miješam svoje piće sa suzama
11 zbog tvoje srdžbe i gnjeva,
jer si me podigao i bacio.
12 Dani su moji k’o oduljena sjena,
a ja se sušim kao trava.
13 A ti, Gospode, stoluješ dovijeka
i spomen na te ostaje od koljena do koljena.
14 Ti ćeš ustati i smilovati se Sionu;
vrijeme je da mu se smiluješ, došao je čas!
15 Jer tvoje sluge ljube njegovo kamenje,
i njegove razvaline žaloste ih.
16 Tada će se neznabošci bojati Gospodnjeg imena,
svi kraljevi zemaljski tvoje slave
17 kad Gospod opet sazda Sion
i objavi se u slavi,
18 uslišit će vapaj siromaha
i ne će prezreti njihove molitve.
19 Nek se napiše ovo za budući naraštaj,
nanovo stvoren narod nek hvali Gospoda:
20 »Jer Gospod je pogledao sa svoga uzvišenog Svetišta,
s neba na zemlju gleda,
21 da čuje jecanje zasužnjenih,
da oslobodi sinove smrti;
22 da se navješćuje na Sionu ime Gospodnje
i njegova slava u Jeruzalemu,
23 kad se zajedno skupe narodi
i kraljevstva da služe Gospodu.«
24 On putem slomi snagu moju,
skratio je moje dane.
25 Rekoh: »Bože moj, ne uzimaj me u polovini mojih dana!
Tvoje godine traju za sva pokoljenja.«
26 U početku utemeljio si zemlju,
i nebo je djelo ruku tvojih.
27 Oni će proći, a ti ostaješ.
Svi će ostarjeti kao haljina;
kao odjeću ti ih promijeniš i oni se raspadnu.
28 A ti ostaješ isti
i godine tvoje nemaju kraja.
29 I sinovi tvojih slugu imat će prebivalište;
njihovo potomstvo učvrstit će se pred tobom.
A ti ostaješ isti i godine tvoje nemaju kraja.
Psalam 102:28
DOBRO se sjećam dana kada sam započela obuku za medicinske sestre. Sedamdeset i pet drugih tinejdžera i ja zajedno smo krenuli u našu veliku avanturu u bolnici Royal Victoria u Belfastu. Dok ovo pišem, razmišljam o našem ponovnom susretu i priznajem da me pomalo hvata panika. Prolazak vremena i naša životna iskustva nedvojbeno su promijenili svakoga od nas, od našeg izgleda do našeg imena. Hoću li uspjeti spojiti neko lice i ime?
Ipak, biti čovjekom znači doživljavati promjene. Naša nesavršena tijela i životi to jamče!
U ovom psalmu osobne tužaljke pisac opisuje mučne tjelesne i emocionalne promjene zbog kojih »prionu mi koža uz kosti« (r. 6). On je u nevolji (r. 4); srce mu je obeshrabreno; njegov je apetit nestao (r. 5). Možda je najtužnija od svega njegova osamljenost (r. 8). Ne objašnjava uzrok svoga jada. Pa ipak, on jasno govori o onome kome trči po pomoć: vječnom Stvoritelju svemira (r. 26). On je taj koji »uslišit će vapaj siromaha« (r. 18). I premda je djelo Božjih ruku samo po sebi prolazno (r. 27), on će uvijek ostati isti i njegove godine »nemaju kraja« (r. 28).
Božja suverena priroda i božanski karakter pokazuju milost, milosrđe i ljubav. To se nikada neće promijeniti. On čuje »vapaj siromaha« (r. 18). Uvijek!
– Catherine Campbell
Silni, vječni Bože, hvala ti što se nikada ne mijenjaš!