Doista, mi se uvijek predajemo na smrt da se i život Isusov očituje na našem smrtnome tijelu.

2 Korinćanima 4:11

»PODIŽEM oči, ali tugom zamagljene / Ne vidim vječna brda«, napisala je viktorijanska pjesnikinja Christina Rosetti u dirljivoj pjesmi Bolje uskrsnuće. Ona opisuje kako se hvata za tračak nade kad ju ne osjeća, »previše otupjela za nadu ili strah«. Ipak, bila je ukorijenjena u nadi dubljoj od vlastita očaja. Iako nije mogla vidjeti »ni pupoljka ni zelenila« što bi upućivalo na Kristovo uskrsnuće koje obnavlja život, priznala je: »Ipak će uskrsnuti« i molila se: »O Isuse, uskrsni u meni.«

U Drugoj poslanici Korinćanima i Pavao piše o patnji: »… kad smo bili preko mjere i preko snage opterećeni, tako da smo već očajavali za život« (1:8). No otkrio je da ga je očaj naučio da nadu pronalazi samo u Bogu »koji uskrisava mrtve« (r. 9). Naučio je i da dok nosimo nadu Evanđelja u još uvijek nesavršenim »zemljanim posudama« svojih tijela, Kristov uskrsni život i nada sjaje, otkrivajući da ta silna moć dolazi »od Boga, a ne od nas« (4:7).

Ova se promjena događa i u Christininoj pjesmi. Dok je prinosila svoje slomljeno srce Bogu, njezina molitva bila je jednostavna želja da se slomljeni dijelovi njezina života »bace u vatru«, oblikuju i postanu prinos »njemu, mom Kralju«.

– Monica La Rose

Oče, hvala ti što je nada stvarna čak i kada ju ne osjećamo. Pomogni nam svakoga dana svoje živote prinositi tebi.